Ako postoji neka projekcija o idiličnoj zemlji, o zemlji kakva bi trebali biti, o zemlji koja nas je nekoliko puta povijesno potapšala po ramenu i na tome smo joj zahvalni s vječnom suzom u oku, onda govorimo o Njemačkoj. Othranila je gastarbajterske generacije, složila cigle po seoskim trokatnicama, razvozala domaće guzice na sjedištu Mercedesa i sve do danas slovi kao mjesto gdje se bajkovito sljubljuju ekonomija, ekologija i tehnologija. Danke Deutschland, pjevale su rane devedesete, ali Maik Paap, dečko iz Hamburga koji već pola godine studira u Zagrebu, poantira u kontrasmjeru:

'Ja nisam ponosan na svoju zemlju. I uopće ne razumijem kako se netko može identificirati sa svojom nacijom. To u Njemačkoj baš i ne postoji. Ali postoji to da se identificiraš s nekom idejom.' Jasno, tu smo malo kratki. Ideje. Ljudi se u Njemačkoj povezuju u borbi protiv rasizma i društvene nejednakosti. Umjesto da impotentno pljuckaju po politici i izjavama vladajućih, udružuju se, organiziraju, protestiraju, rade pritisak... Maik toga u Hrvatskoj ne vidješe: 'U Hamburgu imamo proteste oko različitih stvari skoro svakodnevno. 

Ovdje me iznenadilo što se nitko udruženo ne buni ni oko čega. Ljudi su razočarani, defenzivni, spremni su na kritiku, ali ništa stvarno ne čine. Hej, ovo je glavni grad, gdje ćeš protestirati ako ne ovdje?' Socijalizirao se dečko na faksu, skužio kako nove generacije Hrvata samoubilački ponavljaju reflekse svojih staraca. Zakopani u ratnim temama od prije 25 godina, razapeti diskusijama na potezu nacionalizam - komunizam, bez optimizma, bez svijesti o prilikama koje si moraš i trebaš stvoriti:

'Ljudi bi ovdje trebali više vjerovati sebi. Trebali bi nametati svoje zahtjeve, umjesto što govore kako je sve loše odustaju nakon kratkotrajnog pokušaja neke promjene.'  U Njemačkoj studirati znači biti aktivan u udrugama, studentskim zajednicama okupljenima oko nekog cilja. Maik mi kaže da je to daleko važnije od nazočenja predavanjima, što je u Hrvata očito vrhunski kriterij uspješnog studenta:

'Hrvatski studenti su skoro nikako uključeni u socijalne aktivnosti. Ne postoje grupe koje bi se praktično bavile rasizmom, izbjeglicama... Ne postoje fondovi za studentske aktivnosti. Ne postoji praktički nikakav revolt kakav očekuješ od svake nove generacije. Evo, ministar znanosti je uhvaćen u više slučajeva plagiranja i još uvijek obavlja svoju funkciju. U Njemačkoj to ne bi bilo moguće.'

I tako. Maik je naučio da je znatan broj Hrvata fasciniran Njemačkom i redovito ga dočekaju pogledom zbunjenog djeteta kad im kaže da niti je ponosan na svoju zemlju, niti podržava Angelu Merkel, niti su svi u Njemačkog bogataši s BMW-ima, niti svi vole Oktoberfest. Da ne nabrajamo dalje. Ideja nacionalnog ponosa u Njemačkoj jednostavno nema smisla. Hrvatska ideja Njemačke je u mnogočemu promašena: 'Ovdje ljudi još uvijek imaju velika očekivanja od kapitalizma. Kod nas su umorni od njega.' Skraćeno i parafrazirano, nije više poanta u akumulaciji bogatstva, nego u održivosti, uklanjanju drastičnih socijalnih razlika, organizaciji ljudi koja kreće s terena. 

Čudno je bilo mladom Nijemcu što po Zagrebu nije vidio političke grafite, što nije vidio razvijenu alternativnu kulturnu scenu. Što ne postoje prostori za društvene pokrete, inicijative, nego, eto, birc pa birc, pa opet birc. Nije vidio raznolikost, nije vidio prostore za slobodno izražavanje, mjesta, kako kaže, na kojima se ljudi mogu razvijati. I jasno mu je zašto napredniji ljudi odlaze iz Hrvatske: 'Ovdje ne postoje prilike za autore, kreativce, progresivne ljude. To je problem.' Pitam ga bi li se mogao zamisliti da živi u Zagrebu duži niz godina. I – wow – Maika je toliko oduševilo to malo što imamo da mi je u hipu odgovorio: 'Da!' Ali ne zauvijek. 'Zagreb je divan grad i kad god pričam s nekim u Njemačkoj, uvijek ga preporučujem.'

Žao je dečku što su socijalne politike kod nas nepopularne. 'Komunizam se kod vas shvaća kao zlo. Istovremeno, živite u situaciji da su vam cijene po trgovinama iste kao u Njemačkoj, a zarađujete tri puta manje. Mene je to iznenadilo kad sam došao.' I ima poruku za sve strane studente koji dolaze na razmjenu: 'Radite nešto drugo umjesto da partijate bez predaha. Inače postaje jako dosadno. Uključite se u neku udrugu, organizaciju. Hrvatska je divna zemlja, a i pravo je čudo kako rakija spaja ljude.' 

Kaže da nikada nije volio žesticu. A onda je došao ovdje. I sad ti ne budi ponosan.