Jer u njemačkom Ustavu (točnije - Temeljnom zakonu, kako je nazvan prilikom donošenja 1949. godine) postoje dvije, zapravo proturječne odrednice. U jednoj od njih se svim zaposlenicima jamči pravo na borbu za svoja prava i na štrajk kao posljednje sredstvo u toj borbi. Ali u drugoj se preuzima odrednica koja je preuzeta još iz Ustava donesenog u Weimarskoj Republici i koja crkvama u Njemačkoj jamči samostalnost od bilo kakvog utjecaja države - a to onda znači i Zakona o radu.

Crkve su tu odredbu Ustava protumačile tako da im otvara mogućnost 'trećeg puta' u odnosu prema zaposlenicima. 'Prvi put' bi bio neposredno sučeljavanje uprave poduzeća i sindikata koji traži bolje uvjete za zaposlene. 'Drugi put' je gotovo standard u Njemačkoj, kojim se sindikatima omogućuje sklapanje krovnih sporazuma o uvjetima u čitavom sektoru, a da se o njima ne pregovara u svakom poduzeću. I konačno, crkveni 'treći put' potpuno zaobilazi sindikate i u direktnim pregovorima predstavnika zaposlenih i uprave teži se 'konsenzusu' o uvjetima rada i plaćama.

Nije riječ o biskupima

Treba biti jasno da ovdje nije riječ o biskupima koji žele 'na ulicu' jer nisu dobili novi službeni auto ili svećenicima koji žele više tamjana za potrebe svoje crkve. Dvije glavne crkve - Katolička i Evangelička - zapošljavaju oko milijun i tristo tisuća namještenika i time su, nakon države i njezinih javnih službenika, drugi po veličini poslodavac u toj zemlji.
Jer pod njihovom upravom čitav je niz dječjih vrtića, škola, staračkih domova i bolnica i crkve su poslodavci svim namještenicima tih ustanova, od liječnika, učitelja, odgajatelja pa do čistačica i tehničkog osoblja. Povrh toga dolaze djelatnici svih crkvenih humanitarnih organizacija, od katoličkog Caritasa pa do Kruha za svijet Evangeličke crkve. Uvjeti rada u njima ponekad su zastrašujući i gotovo je nevjerojatno da takvi propisi, koji bolje pristaju u 12. stoljeće, u Njemačkoj vrijede i u 21. stoljeću.

Zapravo, glavne crkve podjednako uživaju u svom osobitom statusu i već je dulje vrijeme moguće da i jedan protestant bude zaposlen u katoličkoj instituciji i obratno. Ali već osobama koje ne pripadaju nijednoj od crkava gotovo je nemoguće tamo dobiti posao, jer se i radnim ugovorom moraju obvezati na 'poštivanje moralnih načela' crkve. Ta 'načela' se zapravo svode na slijepo poštivanje dogmi.

Propisi mračnog doba

Tako je jedan od najvećih 'grijeha' namještenika katoličkih institucija - i dovoljan razlog za trenutni otkaz - da netko od suradnika napusti bračnog partnera i (ne daj Bože) odluči živjeti u 'divljem braku' s novim partnerom ili partnericom. Štoviše, probleme su suradnici mogli imati ako je tako nešto učinio i njihov sin ili kći. O 'još gorim grijesima' se nije ni raspravljalo prije nego što bi se suradnik našao na cesti: pobačaju, homoseksualnosti... Presuda Saveznog suda za radno pravo zapravo nije ni dotakla sve te probleme i ostavila je crkvama pravo i na takvu 'samostalnost'. Jedino što je odlučeno jest da se sindikatima mora dopustiti 'sudjelovanje' na pregovorima poslodavca i zaposlenih i da ako poslodavac ne pristane na taj uvjet, zaposleni smiju štrajkati i u crkvenim institucijama.

Tužitelj, sindikat uslužnih djelatnosti Ver.di, zadovoljan je tom odlukom jer njome može i među tim mnoštvom namještenika imati svoje članove. Zadovoljni su i predstavnici crkava koji su prijetili iznošenjem slučaja pred Ustavni sud, jer 'sudjelovanje' sindikata na pregovorima još nipošto ne znači da će sindikati uspjeti nametnuti svoje zahtjeve - dok su ovlasti predstavnika zaposlenih još uvijek veoma ograničene. Drugim riječima, i nakon presude u Erfurtu 'treći put' crkava još je uvijek na snazi.