Boljim poznavateljima lika i djela Antuna Vrdoljaka njegov jezik nije nepoznat, a ovom prigodom počasni član HOO-a i Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) pokazao je i elementarno činjenično nepoznavanje.

Naime, Primorac nije bio na sedam Olimpijada, nego na sedam Olimpijskih igara. Usto, Primorac je osvojio srebro, a ne pola bronce, kako je to posprdno ustvrdio Vrdoljak želeći apostrofirati da je drugu polovicu osvojio Ilija Lupulescu s kojim je igrao u paru na OI u Seulu 1988. godine

Nije to prvi Vrdoljakov ispad u javnosti. Dovoljno je samo zaroniti u novinsku arhivu i verbalnog 'blata', koje je diplomirani i nekad davno perspektivni glumac nabacio po drugima, ima i za više nego za karticu novinarskog teksta.

Tako je 1992., dok su mnogi Bad Blue Boysi ginuli po fronti, a on na Prisavlju vedrio i oblačio, digao prašinu oko izmjene imena Dinamo. Navijači su tražili da se vrati sveto ime, a Vrdoljak je ispalio: 'Moramo se obračunati s njima! Kad ih budu pune 'marice' i kad im poplave bubrezi, bit će reda na tribinama. Bojim se da netko stoji iza ovih pojava. Tko hoće Dinamo, neka ide u partizane. Ja želim Građanski!'

Rođeni Imoćanin u javnom životu postaje prisutan nakon pojavljivanja u dvama filmovima Nikole Tanhofera 'Nije bilo uzalud' 1957. i 'H-8' koji je snimljen godinu kasnije. Kao redatelj pojavljuje se polovicom šezdesetih, a njegova najbolja filmska ostvarenja, po mišljenju većine filmskih kritičara, do dana današnjeg ostala su 'Kad čuješ zvona' (1969.) i 'U gori raste zelen bor' (1971).

Iz tog razdoblja datiraju i 'Prosjaci i sinovi' (1972.)kultna serija koja je u bunkeru, nakon sloma hrvatskog proljeća, provela dvanaest godina. Sve do političkih promjena početkom devedesetih Vrdoljak se bavi uglavnom režiranjem filmova, serija, glumom, radi kao novinar za nekoliko redakcija, a prema vlastitu priznanju, svirao je i trubu u noćnom baru i bio vlasnik kokošje farme sa 4.200 kokica.

U ožujku 1990., za tjednik Vikend izjavljuje: 'Ne vjerujem u politiku na ovim prostorima. Ipak smo mi Balkan i zato sada neću pristupiti nijednoj stranci. Jer kod nas još uvijek vrijedi deviza Sjaši Kurta da uzjaši Murta. Ne vjerujem da neki ljudi mogu prijeći preko patnje, jer su ljudi koji su trpjeli sada tražiti da trpe oni koji su ih na to natjerali, da bi naplatili račune, a to je vrlo opasan lanac.'

Mjesec dana kasnije podržat će Koaliciju narodnog sporazuma, da bi šezdeset dana poslije završio u HDZ-u i postao jedan od šest potpredsjednika Hrvatske. Na čelu je uspješnog EP-a u atletici u Splitu iste godine, a od 1991. na čelu je HOO-a gdje će ostati do 2000. godine. Nekako paralelno s HOO-om dolazi i na čelo i HRT-a na kojem će ostati do 1995. godine.

Za četiri godine provedene u fotelji direktora Prisavlja, HRT će postati 'katedrala hrvatskog duha', a on će dobiti status branitelja zarađenog u borbenom sektoru. U registru branitelja stoji da nas je Vrdoljak branio 880 dana.

'Pa što je bio HRT nego prva crta bojišnice!' ustvrdio je u Novom listu nakon što je Registar postao dostupan javnosti.

Jedan dio zaposlenika HRT-a prvo tranzicijsko desetljeće zapamtit će kao vrlo traumatično, otkazi su padali kako nepodobnima tako i onima 'krivih' krvnih zrnaca, a ono što je izgovorio Primorcu prije nekoliko dana čista je kamilica u odnosu na ono što se tih godina moglo čuti.

Iako je tvrdio da su čistke za njegova mandata čista izmišljotina ('Nađite mi jednoga tko je dobio otkaz! Nitko. Ako nije otišao u četnike'), bilo je onih koji su tvrdili drugačije.

Saša Milošević, novinar HTV-a, Vrdoljakovu izjavu nazvao je svojedobno običnom laži.

'U četnicima nisam bio, a otpušten sam. Nova garnitura, a nju su činili prvo Hrvoje Hitrec, pa Vrdoljak, kao direktori te Tomislav Marčinko kao urednik, mnogim ljudima onemogućila je rad zbog etničke pripadnosti. Među ostalim i meni. Prvo su mi prestali davati posao, dolazio sam danima i tjednima na radno mjesto, a nisu me slali na zadatke. Potom mi je u Vrdoljakovu mandatu zabranjen ulazak u zgradu HRT-a. Tužio sam ih i dobio na sudu, a onda, kada sam sudski vraćen na posao, dao sam otkaz, jer je tamo tada bilo nemoguće raditi', kazao je Milošević.

U njegovu mandatu skinuto je s programa i sedam 'Latinica' koje je uređivao Denis Latin.

Kao predsjednik HOO-a širio je u novinama i 'duh olimpizma'. Tako je u Supersportu 1994. izjavio: Mirko Novosel tjera igrače iz Hrvatske, a dovodi Rusimira Halilovića za trenera. Čovjek koji ovdje nije rođen, kome ni mater ni ćaća nisu odavde!' Godinu dana kasnije, u Saboru razvija košarkašku teoriju crne urote.

'U zadnje vrijeme dovedeno je nekoliko crnaca da igraju za nas košarku. Znam djecu koja žele biti postolari, željezničari, doktori, profesori, ali ne znam nijedno dijete koje želi biti crnac. Nijedan crnac ne želi biti bijelac, što je vama? Svatko je zadovoljan onim što jest! Ja ne želim biti crnac, ali ni Jerry Lewis nije želio biti bijelac. Ni John Lewis nije htio biti bijelac, jer da je bio bijelac, nikada ne bi pobijedio u boksu. Da su ovi crnci, koji igraju tako savršeno, bijelci, ne bi bili takvi šampioni u košarci. Želim da ovdje igraju naša djeca, da se razvija naša škola košarke, da naša djeca imaju svoje idole', kazao je Vrdoljak.

No 'štovatelj' Coubertinove ideje tu ne staje pa na HTV-u 1997. navodi: 'Sad će me opet optužiti za šovinizam i rasizam, ali 60 posto medalja za Francusku osvojili su crnci. A jesu li Francuzi crnci?'

Feral Tribune koji je u stopu pratio njegov lik i djelo 1998. u Antologiju hrvatske gluposti uvrstio je izjavu iz 1994. izrečenu u Slobodnoj Dalmaciji. 'Ja se sa svojim mišljenjem slažem i onda tu nema problema.'

Iako ima nemale zasluge što je Hrvatska ušla u olimpijsku obitelj, Riječani drže da je on krivac što su postali najveći gubitnici u povijesti Mediteranskih igara (četiri neuspješne kandidature). Kako ga je za to svojedobno prozvao ministar Željko Jovanović tvrdeći da je Vrdoljak prodao MI 1997. Bariju za funkciju u MOO-u, Vrdoljak je uzvratio najavom tužbe tvrdeći, kao i nekoliko puta u javnim istupima prije toga, da to nije istina.

Ono što je neprijeporno je to da je u Bariju nakon vaterpolo finala izjavio: 'Mi smo s Jugoslavijom odigrali praktički 7:7. Onaj osmi gol mogli smo postići i mi kao i oni.' Hrvatska je tada izgubila s jednim golom razlike.

Hrvatski plivači ne mogu mu zaboraviti 1992. i nedopuštanje odlaska u Barcelonu. Na stranicama splitskog Jadrana i riječkog Primorja još se živo sjećaju kako je Vrdoljak spriječio da plivači odu na OI. A uvjereni su da su Miloš Milošević i Tomislav Karlo mogli donijeti medalju. 'I moja punica htjela bi na Olimpijadu', grmio je 1992. Vrdoljak, a riječki kroničari sumnjaju da je iz toga stajalo brojanje krvnih zrnaca što je Vrdoljak u nekoliko navrata demantirao.

'Neosporno je da je Miloš Milošević bio talentiran plivač. No on nije imao normu za Barcelonu. Sjećam se da je bilo dosta zločestih komentara na moj račun, a ja nisam htio izigrati pravila pod kojima smo primljeni u MOO. Osim toga, mi smo imali pravo na samo jednog plivača, a njega je trebalo podijeliti na šest. Ostalih pet nije se slagalo s time da ide naš čovjek. Milošević je kasnije postao jedan od mojih najdražih sportaša', godinu kasnije tvrdio je Vrdoljak.

Za rivalitet sa Srbijom bio je spreman odreći se i igranja u finalu pa je tako u Večernjem listu 1996. kazao: 'Vjerujte mi, više bih volio da na Olimpijadi pobijedimo SR Jugoslaviju u borbi za sedmo mjesto nego da igramo u finalu.'

Ratku Rudiću, najtrofejnijem treneru vaterpola u svjetskoj povijesti tako je u Sportskim novostima 2007. poručio: 'Sve to zlato, sve te sportske medalje ne vrijede pobjede na Maslenici! Žao mi je što Ratko Rudić nije bio s nama i radovao se podvizima na južnoj fronti, ulasku u Knin, povratku Hrvatske u Podunavlje. Ti se, Rudiću, tome nisi veselio, a to ti je sto puta, milijardu puta, više od svake kolajne!'

Nakon što mu je istekao drugi mandat na čelu HOO-a Vrdoljak se ponovno posvećuje redateljskom radu pa snima'Dugu mračnu noć' (2004.) i dokumentarni film o Josipu Brozu Titu (2010.). Oba ostvarenja bila su za trenutni zaborav. Štoviše, 'Tito' je, prema ocjeni kritičara, bila zbrda-zdola napravljena serija, a prepoznali su to i gledatelji pa je tako nakon prve epizode gledanost sa 22 posto na kraju pala na svega osam posto.

Serijal o Titu snimao je tih godina i Lordan Zafranović, a njihova 'povijest bolesti' vuče se nekoliko desetljeća. Osim što su jedan drugog tužakali po sudovima, pamti se i incident iz kazališta Kerempuh iz 2006. kada ga je Zafranović, nakon kraće svađe, odgurnuo.

Sudska trakavica i sukob u Kerempuhu bio je povod snimanju emisije 'Drugo lice' koju je radio Petar Vlahov na Novoj TV. Kada je čuo da će autor emisije emitirati dvominutnu izjavu njegova rivala Zafranovića, Vrdoljak je demonstrativno napustio studio. Baš kao što je to učinio i šest godina poslije u Dnevniku 3 uvrijeđen što ga se nije pitalo o tome što je dobio orden Međunarodnog olimpijskog odbora.

Vrdoljakov bič iz usta osjetila je i Ivana Nanutnekadašnja novinarka 'Red Carpeta' Nove TV. Ona je od njegova zeta Gorana Višnjića na Sundance Film Festivalu pokušala dobiti izjavu, da bi je on na prilično nepristojan način odbio i pokušao otjerati s crvenog tepiha. U obranu je ekspresno stao Vrdoljak te, na svoj način, izvrijeđao novinarku.
Rekao je da je u Ameriku došla neakreditirana te da Goran ne mora davati izjave 'gologuzim novinarima koji love ljude po WC-ima' te još nekoliko nimalo uhu ugodnih riječi.

'Užasno sam razočarana ponašanjem Antuna Vrdoljaka. Ustvari, žalim cijelu obitelj Višnjić-Vrdoljak', kazala je nakon toga Nanut.

Unatoč godinama, jezik Vrdoljakov nije postao ništa tromiji pa je tako početkom 2012. kazao kako mu je 'žao da smo za ministra sporta dobili čovjeka koji nema pojma o sportu i o odnosu sporta i politike'. Usto mu je spočitnuo da je za pomoćnika 'postavio čovjeka koji ne živi u Hrvatskoj, nema fakultet a i nije baš tako mlad', aludiravši na Petra Skansija.

I kada se činilo da se vremešni redatelj smirio, dogodio se obračun sa Zoranom Primorcem. U slučaju Antuna Vrdoljaka, čini se, samo je pitanje tko je sljedeći.