Priča o trgovačkom društvu Ina-industrija nafte d. d. Zagreb priča je o pasti za zube koju je nemoguće vratiti u tubu, priča paradigmatična za čitavu hrvatsku privredu.  Dok je kalodont još uvijek bio u tubi, Tuđmanov režim donio je odluku o onome što će u povijest ući kao 'pretvorba i privatizacija'. Bilo je očito da je zatečeni institut društvenog vlasništva pravno, ekonomski i funkcionalno neodrživ. Ipak, taj je institut u sebi samom krio ponajbolje rješenje za vlastitu tranziciju. U režimu samoupravljanja zaposlenici su ionako raspolagali i upravljali imovinom svoje 'organizacije udruženog rada'. Taj nedorečeni i proturječni sustav bilo je relativno jednostavno prispodobiti klasičnim i provjerenim kapitalističkim ustanovama kakvo je privatno vlasništvo.  Drugim riječima, sve organizacije udruženog rada u privredi, sva privredna poduzeća trebala su postati društva kapitala, a zaposlenici dioničari ili vlasnici poslovnih udjela. Svi zaposlenici, svi koji su ikada bili zaposleni u tom poduzeću, i umirovljenici, pa i nasljednici pokojnih radnika.  Svi zaposlenici, ali samo zaposlenici i nitko drugi. 

Svatko je trebao dobiti određen broj dionica (po kriteriju radnog staža i visini plaće; bilo je jednostavno postaviti pravedan kriterij), po mogućnosti dionica na donositelja, kada dionica funkcionira kao vrijednosni papir kojim se slobodno trguje na tržištu. Kao dioničari, radnici bi bili u prilici da formiraju novu upravu koja bi odgovarala isključivo njima, ili bi dionice prodali nekom trećem, svejedno. 

Sveukupno privredno bogatstvo prelilo bi se u ruke većine građana budući da je većina i bila zaposlena u nekom društvenom poduzeću. Na stanovit način bi društvo utjelovljeno u bivšim samoupravljačima – sada dioničarima – doista postalo vlasnik hrvatske privrede.  'Radnici će zapiti tvornice' Nemoguće je predvidjeti kakva bi bila sudbina pojedinih poduzeća, ali bi zasigurno logika privatnog vlasništva i – racionalnog, legitimnog, ne i kriminalnog – privatnog interesa učinila sve da mnoga opstanu na tržištu i da deindustrijalizacija ne poprimi onako katastrofalne razmjere. Zasigurno bi s vremenom došlo do koncentracije kapitala u rukama manjine, ali bi većina znala da je imala šansu za pošten i pravedan početak.  Kao što znamo, dogodilo se nešto sasvim suprotno. Vladajuća elita odlučila je ne predati radnicima njihove tvornice jer da će ih, kako se poslije prisjećao jedan visoki dužnosnik, 'radnici zapiti'. A zašto ih ne bi zapili? Vlasnik ima potpuno pravo i zapiti svoju imovinu ako želi. Uostalom, da su radnici doista zapili hrvatsku privredu, nastala bi manja šteta, a neka neusporedivo opasnija pijanstva ionako su nastupila.  Istina, zaposlenici – mali dioničari – pretvorbi su dobili dio dionica, ali su relevantne postotke prigrabili država i državni fondovi. Iza prividne privatizacije krila se golema i sveobuhvatna nacionalizacija, podržavljenje vlasništva usporedivo s onim iz četrdesetih godina dvadesetog stoljeća. 

Neodgovornoj i autoritarnoj nacionalističkoj vlasti u ruke je preko noći palo čitavo hrvatsko privredno bogatstvo u čemu je lako prepoznala snažnu polugu moći. Pored fiskalnog i administrativnog terora, kontrolu nad privredom vlast je ostvarivala kroz nesrazmjerno velik udio državnog vlasništva i preko svojih političkih pouzdanika koji su, preuzevši vlasničke udjele u mnogim poduzećima, trebali stvoriti privid kapitalističke privatizacije. Riječju, hrvatsku privredu preuzela je jedna opasna politička klika koja je gajila – i još uvijek gaji – duboko neprijateljstvo prema liberalnoj demokraciji, vladavini prava i slobodnoj trgovini.  Time je osigurana vlasnička i financijska kontrola, onemogućen tržišni spontanitet i spriječen nastanak političkih i ekonomskih faktora koji bi vlastodršcima mogli postavljati neugodna pitanja. Čitav pothvat zbivao se u toplom majčinskom krilu srpsko-hrvatskog rata čime je spriječena kritička, demokratska rasprava o toj pljački stoljeća u kojoj nije, kako mnogi naivno misle, opljačkana država, nego je naprotiv, upravo država odigrala ulogu najvećeg pljačkaša ili je pak držala ljestve svojim politički podobnim klijentima. Hrvatska privreda tako je dobila najgore moguće gospodare.  Mlijeko je zauvijek i nepovratno proliveno. U međuvremenu je zagorjelo na štednjaku i njegov smrad je ono što se pristojno naziva strukturna kriza. Je li kasno žaliti za tim? Jest. Ali poučno je znati što se dogodilo. 

Svaka politika koja javno i otvoreno ne polazi od pretpostavke da se Hrvatskoj u pothvatu pretvorbe i privatizacije dogodila katastrofa i da je sve što joj preostaje pokušaj sanacije tog razbojišta – obična je laž koja ignorira ružičastog slona u dnevnoj sobi. Utoliko je priča o Ini samo segment te laži, priča koja ne može imati sretan završetak jer ima iznimno tragičan početak. Sve gluposti i opačine koje su se u međuvremenu dogodile i koje će se tek događati s Inom – ne samo s Inom, ne samo s ekonomijom – logična su posljedica takvog početka.  Opravdavanje pred neukom svjetinom Jednom kada se Ine dokopao loš gospodar ništa drugo se nije ni moglo očekivati. Ni od Ine, ni od uništene hrvatske privrede kojoj se – cinično – nudi spas u novom ciklusu podržavljenja. Pritom se obilato emitiraju frazetine o energetskoj suverenosti. Svakako da država mora raspolagati dovoljnim rezervama nafte za vojsku, policiju, javne službe, željeznicu, grijanje gradova i, uopće, za izvanredne situacije, ali za to joj nije potrebno vlasništvo nad benzinskim postajama i rafinerijama. No istini za volju, država svoju nezajažljivu potrebu za kontrolom, svoj inherentni nagon za zlostavljanjem društva i ekonomije mora nekako pokušati opravdati pred neukom svjetinom.  Onom istom svjetinom kojoj je još prije četvrt stoljeća otela pravednu početnu šansu. I još mnogo toga.