Ivan koji nekad fotka vrlo dobro zna da dan zaljubljenih nije samo 14. veljače. O tome najbolje svjedoči njegov projekt "Ja sam centar svijeta" u kojem je glavna protagonistica njegova djevojka Maja.

MK: "Ja sam centar svijeta" je tvoj osobni projekt. Zašto ga želiš podijeliti s ostatkom svijeta?

Ivan: Kada se baviš nečim kao što je fotografija teško je stvari definirati osobnim, a da to osobno u nekom trenutku ne postane javno. Mislim da generalno govoreći umjetnost najčešće inspiraciju crpi iz osobnih emocija, kakve god one bile i da kao autor moraš biti spreman na taj segment „razotkrivanja“. Jako sam ponosan na ovaj projekt, bez obzira koliko jednostavan i suptilan on bio i mislim da je jedna dobro zaokružena cjelina koja meni ima puno veću važnost, snagu i priču, od nekoliko pojedinačno interesantnih ili manje interesantnih fotografija, a to bi trebalo činiti dobru fotografsku seriju. Pokazivanje odnosno dijeljenje sa svijetom je samo logičan slijed.

MK: Glavna protagonistica je Maja, tvoja djevojka...tvoj centar pretpostavljam?

Ivan: Centar, partner, ljubav, prijatelj, cimer - Muza. Danas će malotko upotrijebit termin Muza, jer je možda banalan ili isklišeiziran, ali ja baš volim klišeje onda kad ih nitko ne voli. Ako vas netko inspirira, uči, ohrabruje, potiče da češće i bolje radite, a uz to na gotovo svakoj fotki ispada neponovljivo dobro, onda taj netko postaje centar vašeg (fotografskog) promišljanja i onda je odgovor na ovo pitanje jasan!
Je li Maja moj centar svijeta ili Maja živi život kao da je baš ona centar svijeta ili sam danas baš ja centar svijeta jer imam intervju za ModuKomodu zbog Maje u centru?

MK: Pretpostavljam da Maja nije ni svjesna svih trenutaka koje uhvati tvoj fotić. Kakva je reakcija kad vidi fotku, s obzirom da se i Maja bavi fotografijom (no o tome u postu o Maji koja nekad fotka)?

Ivan: Ona primjerice uopće nije znala za seriju „Ja sam centar svijeta“. Događala joj se doslovno pred nosom, nešto više od godinu dana, a nije skužila da ću ja sve te fotke, relativno unificirane, jednom objediniti u seriju, jer sam ih dobro «zamaskirao» u neka random fotkanja na putu do grada, šetnje i izlete. Prvih par fotografija iz serije „Ja sam centar svijeta“ nastalo je spontano, kao svojevrstan hommage fotografu Jasenku Rasolu odnosno njegovoj Irmi i istoimenoj seriji fotki, tj. knjizi. Ostale su samo nastavile niz.
Maja i inače jako voli moje fotke nje. Voli kako na njima ispada i zapravo mi je super zanimljivo da gotovo nikad nema kritike, dok je neke moje druge radove uvijek spremna kritički komentirat. To valjda znači da je jako zadovoljna, ali sam trenutno ljut na nju jer joj na FB profilu nije moja fotka, pa se nadam da će to ispravit čim pročita ovaj intervju.
Ona je odličan fotograf, u nekim segmentima imamo potpuno različit senzibilitet i to mi je sjajno, jer učimo puno jedan od drugog, a ostajemo različiti, što je važno. Ujedno je prva osoba na svijetu koja me na toliko puno fotki uspjela dobro uhvatit. Ja prije nisam volio svoje portrete, njene portrete mene baš volim.

MK: Fotke izgledaju poprilično spontano, no fotkaš s analognim fotićem što bi značilo da ti ipak treba nešto vremena i promišljanja prije nego okineš ili?

Ivan: Fotke i jesu nastale spontano, gotovo niti jedna nije režirana. Ja imam neku ludu sreću ili talent da mi sve snimljeno analognim fotićem u pravilu uvijek uspijeva i 99 % fotki koje snimam su „one shot“, znači na negativu ili dijapozitivu nema drugog rakursa ili sljedeće sekunde, jedan moment je jedna fotografija. Pomnom režijom svojih fotografija se užasno rijetko bavim, daleko od toga da to ne bih htio, ali s ovim fotografijama to nije slučaj.

MK: U današnjoj hiperdigitalizaciji mnogi posežu za analogijom. Koliko je to kompliciran i skup proces?

Ivan: Jako volim analognu fotografiju jer oduzima pravo na pogrešku i tjera te da budeš smireniji, promišljeniji i da ne prostituiraš okidač. Analogna oprema koju imam jako je bazična, fotkam s Nikonom F55, ponekad s Majinom Minoltom XG1, snimam na lako dostupnim filmovima, pa nema nekih skupih izdataka, ali bih volio u budućnosti fotografirati s recimo Hasselbladom.
No, bilo bi licemjerno reći da ne koristim digitalac. Rješenje je ravnomjeran balans analogije i digitalne fotografije. Baš me Maja ovih dana ukorila da sam nekako zapustio taj analogni fotić u zadnje vrijeme. 



MK: Kakav je osjećaj kad ideš po film?

Ivan: To je vjerojatno najzabavniji dio analognog fotografiranja jer postoji taj element neizvjesnosti i iznenađenja. Nekad film od 36 fotki potrošim u jedan vikend, no češće on čeka u fotiću, nekad i po par mjeseci, pa kad ga jednom razviješ ugledaš trenutke na koje si potpuno zaboravio i to je sjajno. Prije nekoliko dana sam pronašao svoj nerazvijeni crno bijeli film od prije čak petnaest godina i dočekati njegovo razvijanje bio je sjajan osjećaj. Uspomene koje ti vrate fotke su valjda neprocjenjive i malo se s kojom nostalgijom mogu mjeriti.

MK: Na tvom blogu Ivan nekad fotka kažeš da poslije inspiracije dolazi opsesija. Jesi li opsjednut više s fotografijom ili Majom, ili s oboje?

Ivan: Mislim da svaki oblik privrženosti i bilo kakve konstante u nekom trenutku postaje opsesija. Ljubav zasigurno.
Fotografijom sam nedovoljno opsjednut, jer imam bezbroj distrakcija, nikad dovoljno vremena i «nine to five» posao. No, nadam se da će se to u budućnosti promijeniti pa da će opsesija fotografijom biti makar jednaka ovoj ljubavnoj!

photo: Ivan Dorotić

MK: "Ja sam centar svijeta" samo je dio tvog izvrsnog bloga na tumblru Ivan nekad fotka. Fotkaš razne stvari, najviše arhitekturu što je ustvari tvoje pravo zanimanje. Izlažeš li šta?

Ivan: Upravo ime mog nedovoljno ažuriranog bloga i Facebook stranice, koji sugeriraju da samo NEKAD fotkam, zapravo su naglašena autoironija kojom sam sebi, a i drugima oko sebe, pokušavam dati do znanja da je sve ovo produkt minimalnog angažmana fotografijom koji u budućnosti treba biti puno češći. Nadam se da će se ime pretvorit u Ivan češće fotka ili Ivan stalno fotka!
Završio sam arhitekturu (premda trenutačno više o arhitekturi pišem negoli se njome bavim u praksi), pa je fotografiranje arhitekture produkt objedinjavanja dviju stvari koje jako volim. Upravo serija fotografija isključivo i samo arhitekture i to najstarijeg slavnog arhitekta na svijetu - Brazilca Oscara Niemeyera, rezultirala je mojim dvjema samostalnim izložbama Fragmenti Oscara, u Zagrebu i Osijeku, u sklopu ciklusa First Shot galerije Klovićevi dvori. Sudjelovao sam na još nekoliko skupnih izložbi, a trenutačno sam više orijentiran na virtualno izlaganje negoli na angažman oko neke stvarne izložbe. Toliko o analogiji protiv digitalizacije. Nadam se da će se i to u bliskoj budućnosti promijeniti.

Ivan Dorotić

photo: Maja Bosnić