Najvažniji događaj u životu britanske monarhije je dan kada kraljica Elizabeta II. pred zastupnicima Donjeg i Gornjeg doma i pred očima čitave javnosti prvi put predstavlja program vladinih mjera za predstojeću godinu. Samo taj dan u godini ona ulazi u tzv. Robing room, oblači ceremonijalnu halju i stavlja na glavu krunu. Oko nje, u drvorezu je oslikana britanska povijest koja je, kako je prikazano, službeno otpočela upravo onda kada je čarobnjak Merlin na glavu kralja Artura prvi put spustio krunu. Odonda je prošlo nekih 15-ak stoljeća izgradnje monarhije koja se danas ponosi najstarijom demokracijom na svijetu.

Kraljičin govor najvidljiviji je simbol britanske demokracije. Kraljica niti smije niti može pisati govor u kojem predstavlja vladine prioritete. Ona je samo glasnogovornik njihovog programa. Nakon govora, Elizabeta II. se vraća ravno kući. Iako je kraljica, smije ući samo u Gornji dom. Tom ceremonijom, koja je rezultat stoljeća krvavih obračuna između britanskih vladara i njihovog naroda, jasno je dano do znanja: moć suverena je ograničena. Ona je u rukama britanskog naroda i vlade koju izaberu.

No ove je godine tradicija tzv. westminsterskog parlamentarizma opako narušena upravo voljom naroda i onima koje su birali na izborima održanim 6. svibnja.

Umjesto da tradicionalno izabiru između dvije najjače parlamentarne stranke, donedavno vladajućih laburista i oporbenih torijevaca, Britanci su se odlučili okaniti te tradicije. Oko 23 posto glasova za izbor 650 zastupnika u Donjem domu dali su liberalnim demokratima, 'društvu iz ćoška', onoj manjini koja u parlamentu popunjava oporbena mjesta sa strane. Iako s osvojenih 36 posto glasova, torijevci nisu mogli navući dovoljnu većinu kojom bi samostalno vladali Donjim domom, u kojem se donose zakoni.

Prva koalicija nakon Churchillove

Zbližavanje s političkim protivnikom, tada aktualnim premijerom Gordonom Brownom koji je odnio 29 posto glasova, nije dolazilo u obzir. Rezultat je poznat: konzervativci i liberalni demokrati oformili su koaliciju, prvu nakon ratne koalicije koju ju Churchill predložio uoči Hitlerovog napada na Englesku prije 70 godina. Možda ekonomska kriza nije toliko drastična, no dovoljno ukazuje na ozbiljnost situacije koja je ukinula tradicionalnu dominaciju laburista i torijevaca. Koalicija, taj nesavršeni izum politički nestabilne kontinentalne Europe postao je dio britanske stvarnosti. Tako nebritanski. Zadnji put kad je postojala opasnost da dođe do koalicije, nakon izbora 1974, raspisani su novi izbori.

Iako to radi već 58. put u svojoj vladavini, ovaj utorak Elizabeta II. prvi put  je pročitala program koalicijske vlade. 'Ovo je radikalan program radikalne vlade', izjavio je nakon govora 43-godišnji James Cameron, najmlađi premijer Velike Britanije od 1812. S njim se složio i njegov vršnjak, zamjenik i koalicijski partner Nick Clegg. Kraljica je, osim reformi u području školstva, policije, socijalnih prava i rezanja državnog deficita, najavila i onu najkompliciraniju i najkontroverzniju: promjenu izbornog sustava. Upravo je ova reforma, motivirana prošlogodišnjim skandalom članova parlamenta koji su poreznim novcem pokrivali vlastite troškove, bila 'sveti gral' liberalnih demokrata da prihvate ulazak u vladajuću koaliciju. Na valu promjena koje su Otoku donijeli ovi izbori, promjena izbornog sustava bila bi na razini povijesnog obrata.

Zašto je izborna reforma, koju kritičari uporno zazivaju još od 19. stoljeća, toliko bitna za jednu od najmoćnijih država na svijetu?

Izbori su pitanje matematike. O izbornom sustavu ovisi tko će pobijediti, a tko izgubiti izbore, jer s istim brojem osvojenih glasova politička stranka u jednom izbornom sustavu gubi, a u drugom dobiva vlast. Upravo o izbornoj matematici ovisi politička moć, odnos političkih snaga koji dugoročno utječe na život svakog građanina. Na koji način će se broj osvojenih glasova na izborima preračunati u broj osvojenih mandata u parlamentu suština je političke igre i osigurava gubitak ili osvajanje vlasti.

U Velikoj Britaniji na djelu je izborni sustav tzv. jednostavnog većinskog odlučivanja u kojem pobjeđuje onaj tko osvoji najviše glasova, prvi koji prođe kroz cilj (first-past-the-post). Svi ostali glasovi dani drugim kandidatima propadaju. Matematika je jednostavna: Ujedinjeno Kraljevstvo je podijeljeno na 650 izbornih jedinica, toliko je i mjesta u Donjem domu Parlamenta. Takav sustav dovodi do izborne igre između dvije najveće stranke, dok su ostale stranke uglavnom eliminirane, njihova izborna uporišta su malobrojna.

Pravednost ili sigurnost – pitanje je sad

To dovodi do formiranja stabilnih i efikasnih vlada, jer ne postoje manje strančice koje svojim uvjetima osiguravaju formiranje vlade, no to također znači da neka stranka ne mora dobiti većinu glasova na izborima da bi u parlamentu bila vladajuća. Time velik dio biračkog tijela ostaje nepredstavljen u Parlamentu, pogotovo pripadnici etničkih i nacionalnih manjina. Smatra se da je i konflikt u Sjevernoj Irskoj dijelom uzrokovan nedovoljnom zastupljenošću katoličkog življa u Britanskom parlamentu kao posljedice većinskog izbornog sustava.

Britanci su odgajani da jedna stranka ima većinu, koja joj omogućava formiranje vlade. Sve do sada. Koalicija je potpuno novi moment za generacije britanskih građana. Ovaj put konzervativci su trebali liberalne demokrate da bi navukli potrebnu većinu. Ono što oni, kao očito manja stranka, traže jest običaj i praksa svih europskih država (osim Francuske): uvođenje barem neke vrste proporcionalnog izbornog sustava, u kojem broj mandata u parlamentu ovisi o broju osvojenih glasova. To, naravno, zvuči pravednije, jer se u parlamentu osigurava realnije predstavljanje građanske volje i interesa. Koji je od ta dva sustava bolji, ovisi o tome koliko je velika pojedina stranka. Malima svakako odgovara proporcionalno predstavništvo, a velikima većinski izborni sustav. Torijevci se oštro protive proporcionalnom sustavu, liberalni demokrati traže promjene koje, prema anketama, podržava većina Britanaca.

Iako su im Brownovi laburisti nudili inačicu proporcionalnih izbora za tako željenu prevagu na većinskoj izbornoj vagi, Clegg je odustao od svojih prvotnih zahtjeva i prihvatio je torijevsku ponudu, procjenjujući da je njegovoj izbornoj bazi važnija koalicija s novim političkim snagama nego proporcionalni izborni sustav. U konačnici, u postizbornom dogovoru, Cameron i Clegg su se našli na pola puta: većinski sustav da, ali uz tzv. alternativni glas. Birač ima pravo rangirati kandidate prema vlastitim preferencijama. Primjenom takvog sustava eliminiraju se izgubljeni glasovi i dobiva se ravnopravnije predstavništvo građana.

Time je potvrđena britanska politička mudrost: sklonost kompromisu i tradicija prilagodbe. Kao potvrdu njihovog kompromisa, kraljica je kao dio zajedničkog vladinog programa najavila: građani su ti koji će na referendumu sami odlučiti hoće li zadržati postojeći ili prihvatiti alternativni izborni sustav. Unatoč razlikama, i jedni i drugi su se složili: građani će moći izbaciti korumpirane parlamentarce, broj parlamentaraca će se smanjiti, plemićka i nasljedna mjesta u Gornjem domu birat će se na izborima.

Promjena westminsterskog izbornog sistema radikalni je zaokret, koji će promijeniti tradiciju britanskog parlamentarizma. No unatoč svim reformama i najavama radikalnih politika, čini se da Elizabeta II. još uvijek ne mora brinuti: taj jedan dan u godini obući će kraljevski plašt, staviti krunu i sjesti na tron obraćajući se svom narodu.