Umjesto zvuka školskoga zvona, učiteljica Marijana Burić od ovoga rujna svakoga jutra na šibenskom mulu Krke najprije odsluša – brodsku sirenu. Jutro je, 9.30, znak je da se pruga uputila prema Zlarinu, otoku koji je ove godine, nakon što je školska zgrada tri godine bila zatvorena jer na škoju nije bilo učenika, dočekao đakinju-prvakinju. Zove se Ema Jeličić i jedina je Marijanina učenica
'Danas je lijep dan i bonaca, ali prije neki dan bila je škura bura i kiša. Moglo bi se reći da sam s uspjehom razriješila dva krštenja – ono u razredu i ono na brodu u neveri', kaže Marijana, kojoj ovo nije prvo otočko iskustvo, ali jest učiteljsko u situaciji, košarkaškim terminom rečeno: jedan na jedan. Otkako je prije pet godina završila Pedagoški fakultet u Zadru, Marijana je skupila brojna pedagoška iskustva: radila je u moderno opremljenim učionicama gradskih škola, podučavala je po dalmatinskoj Zagori, a prije Zlarina otočko iskustvo je stjecala na susjednom Prviću. Tamo u područnoj školi ima učenika različite dobi, pa se Marijana trenirala u tzv. kombiniranim uvjetima. U prijevodu to znači da s nekim radim zadatkom zabavi prvašiće, potom se okrene trećašima.
'Problem nastaje kad imate još i četvrtaše. To je za mene bilo ravno velemajstorskoj simultanki, na sreću kolegica koja na Prviću radi već dugi niz godina u tome je bila izvrstan mentor', kaže Marijana, pa mi objašnjava kako je i ova školska godina za nju počela uobičajeno – šetnjom u neizvjesnost.
Hoćeš na otok? Naravno ...
'Otkako sam diplomirala, pred početak nastave krenem sa životopisom ispod ruke po šibenskim školama i - nudim se. Ne biram! Kad sam studirala, znala sam da me kao učiteljicu ne čeka velika plaća, ali volim taj posao. Dok sam studirala, radila sam tri godine kao asistent u nastavi volonterski s djecom s posebnim potrebama, a sad sam u pet godina skupila poprilično raznoliko iskustvo. Naravno, sve u zamjenama. Prihvaćam sve, pa je tako bilo i sa Zlarinom. Javila sam se Margit Vrbičić, ravnateljici OŠ Meterize, pod koju spade zlarinska područna škola, i dobila ponudu – hoćeš li na otok? Naravno da hoću!' kaže Marijana, koja je zbog tog novog posla u medijima gostovala umalo pa koliko neka estradna zvijezda, čudeći se – što je to u njenoj priči toliko neobično.
'Nadam se da to nije posljedica sezone kiselih krastavaca, nego da iza toga stoji stvarni interes za sudbinu otoka i učitelja. Znate kako je s našim otocima, interes za njih prestane čim puhne prva bura. A za učiteljima i prije nje', dodaje pa priča kako izgledaju njeni dani s Emom.
'Otočki raspored je nešto drugačiji, ne zbog, kako to zlobnici žele reći, dalmatinske fjake, nego zbog činjenice da su naši otoci, ma koliko blizu kopna, još uvijek daleko. Nastava počinje u 10 sati. Ima raniji brod u 6, što znači da bih na otoku bila u 7 i imala sat i pol pauze dok Ema dođe u školu. Osim toga, tu su i vremenski uvjeti koje ne možete naručiti. Zato me čude neki napisi po kojima bi radi štednje trebalo djecu u takvim slučajevima slati brodom u grad. Ti nikad nisu bili na zimskom moru, a i empatija im je slabija strana. Ovdje je riječ o šestogodišnjoj curici koja bi u pet ujutro trebala brodom putovati do Šibenika. Emin otac je iskoristio svoje zakonsko pravo, podržala ga je lokalna samouprava na Zlarinu, a mene veseli što u tome mogu pomoći', kaže Marijana.
Ema je nagovještaj novog (pozitivnog) trenda na Zlarinu?
Škola na Zlarinu s radom je prestala 2013. nakon 17O godina i tada je malo tko vjerovao da će ikada ponovno biti otvorena. Tada su sestra i brat, Petra i Mateo Celić, bili posljednji polaznici, a od te godine svakodnevno su sa Zlarina plovili za Šibenik i nazad, Petra tada u peti, a Mateo u četvrti razred. Prema zakonskoj regulativi, škola je mogla raditi jednu školsku godinu, ali bi Mateo i učiteljica bili jedini polaznici škole pa njegovi roditelji nisu željeli da on bude jedini učenik u razredu. Sami Zlarinjani tada su govorili da bi se trebalo dogoditi čudo, jer mladih obitelji s malom djecom na otoku gotovo da i nema. Tri godine kasnije – čudo se dogodilo.
'Ema je nagovještaj novog trenda, kad ona bude u drugom razredu, u školu u Zlarinu upisat će se još šest prvašića, koliko ih sad pohađa otočku igraonicu. Među njima će biti i Emina sestra', kaže Marijana, napominjući kako 'Emini roditelji ne spadaju u bodule, nego su došli na Zlarin u potrazi za svojom dobrom pričom'. I nisu sami jer tu ima dosta mladih obitelji koje na otoku rade i ne misle se seliti na kopno.
A kako to izgleda u razredu?
'Rad jedan na jedan ima prednosti, ali ima i mane. Ema će svakako profitirati jer u biti će dobiti nešto slično privatnom učitelju koji je u potpunosti posvećen samo njoj. Kad je gradivo u pitanju, totalno se mogu prilagoditi, dakle idemo dalje kad usvojimo staro. Ema je uporna, ustrajna i zrela za proces učenja, tako da s te strane nema problema. No često se zaboravlja da obrazovanje ima i svoju socijalnu komponentu. Ema u razredu nema društvo, nema konkurenciju, pa stoga niti to zdravo prijateljsko natjecanje koje daje dodatan motiv. Primjerice, danas smo imali tjelesni. Tu nemamo puno izbora, kada nema druge djece u igru se moram uključiti – igrali smo košarku! Rad na Zlarinu je i puno veći izazov zbog uvjeta rada, jer ova škola nije u potpunosti opremljena kao primjerice ona na Prviću. Zato moram izmišljati nova didaktička sredstva. Sve u svemu, Ema i ja razvijamo puno širu lepezu odnosa nego što se to događa u tzv. normalnim školama - ja sam joj i mama i učiteljica i frendica na velikom odmoru', kaže Marijana, pa me malo čudno pogleda kad je upitam –
koga to ona, budući da nije stalno zaposlena, mijenja kad u Zlarinu nije bilo škole?
'Ne znam kako se pravno prikazuje moj status. Mislim da bi bilo pedagoški i ljudski primjereno da se Emi i meni osigura prilika da je ja ispratim do kraja njenog četvrtog razreda, kad će morati putovati u Šibenik. Česte izmjene učitelja nisu dobro rješenje. A kakvo će rješenje neko novo ministarstvo smisliti za nas učitelje, teško je u ovom trenu prognozirati. U svakom slučaju, htjela bih da nas manje pritišću s papirologijom, a više dopuštaju da se bavimo stvarnim radom s djecom. Danas mi se čini da nas tjeraju da sve u papirima izgleda savršeno, a to što zbog toga često trpi stvarni odgojno-obrazovni proces – to je manje važno. Odabrala sam biti učiteljica jer je to moj životni poziv, a ne zato što su mi u prvom planu bili plaća i društveni status. Svjesna sam odgovornosti i utjecaja na te male glavice koje upijaju poput spužve. Trudim se iz njih i sebe izvući ono najbolje, to moj način da stvaram bolje društvo', kaže Marijana.
Da nas zvuk brodske sirene nije prekinuo, doznao bih još i da kad ne plovi i podučava, pjeva u kultnom šibenskom pjevačkom zboru Kolo, da su nedavno 'rasturili s izvedbom pjesama Queenovaca', da se bavi plesom i da je završila tečaj slikanja… Sva sreća što postoji Facebook!
