'Puno se krećem, razgovaram i putujem. Kada bi se napravilo određeno istraživanje o tome tko je najbolji domaćin, otvorenog srca i duše, definitivno bi Slavonci i Baranjci bili na prvom mjestu', najjednostavnije stanovnike istočne Hrvatske opisuje pedagog i sociolog mladih Zlatko Miliša, Dalmatinac koji se prije više od tri godine doselio u Osijek.

Iako je relativno novi stanovnik ovoga kraja, uvjeren je da je šutnja ograničenog roka trajanja te da će promjena doći od samih ljudi. Kraj u koji se doselio smatra najtolerantnijim na siromaštvo, ali i stigmatiziranim da u njemu vlada depresivna atmosfera.

'Normalno da ova situacija užasa utječe na siromaštvo', poručuje.

Egzodus mladih Slavonaca i Baranjaca smatra najvećim problemom i očekuje da se po županijama o tome u javnost iziđe s egzaktnim podacima.

Muke 'stečajne generacije'

'Nemamo čvrste parametre odlaska, ali znam nebrojene mlade ljudi koji su otišli, a roditelji su im zbog toga očajni', govori on.

Nove generacije često opisuje kao stečajne.

'To je kada pod istim krovom u određenom trenutku živi ponekad i više generacija, što se nije događalo ni u socijalizmu. Oni ne žive tako iz tradicionalnih razloga, nego iz prisile', tumači sociolog.

Iako mu nije bilo niti 'na kraj pameti', nakon gotovo dva desetljeća izbivanja u rodni Osijek vratio se akademski kipar Nikola Faller. Još kao dječak s roditeljima je otišao u Njemačku, a kako tamo iz dva pokušaja nije upisao željenu akademiju, odlučio se, reći će, za najgori mogući potez kako ne bi izgubio još jednu godinu i upisao fakultet u Beogradu.

Pobrkani lončići u zemlji blagostanja

'Nisam se ni pomišljao vratiti kući, ali je tako htjela sudbina. Mislio sam da će mi Osijek biti samo neka međufaza. No primljen sam tada u Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, dobio posao u školi, počeo raditi sa slamom, krenuo u poljoprivredu. Na kraju je sve to rezultiralo shvaćanjem da je moja sudbina zapravo ovdje. Ne vjerujem da sam se slučajno rodio u ovom gradu, kod tih roditelja, u nekoj zemlji. Vjerujem da ljudska duša bira svoj put s razlogom, a ja to vidim kroz svoj rad sa slamom', objašnjava ovaj mladi kreativac čije se ime u Hrvatskoj povezuje s jedinstvenim festivalom slame.     

Žao mu je što toliko mladih odlazi, premda bi volio da ih to iskustvo odlaska na kraju obogati i vrati.

'Definitivno ovdje kod nas nešto ne štima čim se takve stvari masovno događaju. Malo smo pobrkali lončiće jer je ovo Bogom dan kraj, a na neki čudan način to koristimo čim to ne rezultira blagostanjem, srećom i zdravljem', smatra Nikola.

Prema medijskom govoru, demograf Dražen Živić zaključuje da bi iseljavanje mladih sigurno mogla biti jedna od top tema kada su u pitanju naši unutarnji odnosi i prilike. Smatra da su službene brojke podcijenjene u odnosu na stvarne i realne, a koje se temelje na MUP-ovoj evidenciji prijave i odjave prebivališta, jer to ne rade svi.

'Da je tako, govore i neki sekundarni izvori iz zemalja u koje se odlazi. To su neke informacije iz druge ruke koje dobivamo, recimo, od voditelja katoličkih misija u, primjerice, Njemačkoj i Austriji koji govore o velikom priljevu', kaže Živić.

U demografskoj teoriji i praksi u takvim migracijskim strujama teško je reći koliko čini mlađe radno aktivno stanovništvo kojim se obično smatraju oni između 25 i 40 godina. Vjeruje se da je u kontingentu odseljenih upravo njih najviše. No s njima je otišlo i reproduktivno stanovništvo.

Nagodinu moramo promijeniti trend

'Još nema nekih istraživanja o brojkama i državama u koje ti ljudi odlaze. Neovisno o toj egzaktnosti, prateći proces od kretanja nataliteta do procjene broja stanovnika, ukazuje se na to da je riječ je o velikom broju u kontekstu male populacijske mase s kojom Hrvatska, u ovom slučaju slavonske županije, raspolaže. Svaki gubitak od 10 ili 15 tisuća stanovnika, strahovito je velik i nenadoknadiv jer ima niz posljedica, demografskih, gospodarskih i dugoročnih, jer su to ljudi koji sa sobom odnose svoje znanje stečeno u Hrvatskoj, sposobnost i buduće potomstvo', dodaje Živić.

Za sada se, smatra, ne naslućuju neke blage promjene, iako to nije opredjeljenje, nego složeno pitanje koje treba rješavati.

'Ono je jednostavno u domeni brojnih javnih politika. Imamo veliku poteškoću godinama kada se govori o populacijskoj politici, kada se ona promatra od onih koji upravljaju zemljom, dakle vlade. Ona se promatra kao dio socijalne politike, a ne kao dio razvojne i gospodarske, što bi trebala biti. Dok tu nema nekakve koncepcijske promjene, razvojne strategije, do tada se to crnilo neće ublažavati', zaključuje ovaj demograf.  

Želja profesora radnog i socijalnog prava s osječkog Pravnog fakulteta Marija Vinkovića stoga je vrlo jednostavna: 'Kraj ove i početak godine trebao bi promijeniti taj trend stvaranjem bolje poduzetničke klime, kreiranjem novih mjera za zapošljavanje mladih s kojima bi se dodatno omogućio njihov ostanak.' Pod tim smatra 'oživljavanje' određenih profesija i zanimanja, odnosno poticanje mladih da se obrazuju i zapošljavaju za obrtnička zanimanja koja se u ovom trenutku pokazuju deficitarnim na tržištu rada.

'Želja je da ove negativne trendove koje uočavamo zapravo iskoristimo kao poticaj da u Novoj godini budemo svjesni što moramo napraviti da se takav trend ne bi nastavio', poželio je Vinković.