Čitavih pola desetljeća života u hrvatskoj metropoli nije bilo dosta teheranskom studentu europskih studija da se dublje i ozbiljnije poveže s tuzemnom okolinom. Uskoro će nazad u Iran i za sobom će ponijeti tek dojam da je Zagreb moderno selo u koje je dobro doći jednom godišnje i kratko se zabaviti. Mostafa Vafaei svoju je purgersku fazu između ostalog potrošio i na spoznaju da se ekipa ovdje lijepi na zapadne Europljane ili eventualno na crnačku egzotiku, ali doći s Istoka otprilike je seksipilno kao i razgažene uggsice.

'Zaprepastilo me koliko su ljudi ovdje drugačiji s obzirom na mjesta gdje sam živio. Naravno, svi su ljubazni na ulici, smiješe se dok nešto kupuješ ili ti susretljivo objašnjavaju kako gdje doći, no kada je riječ o stvaranju prijateljstva, postoji puno ograničenja. Najprije oklijevaju da bi te uopće upoznali, onda te analiziraju sa svih strana, a povjerenje ti eventualno ustupe vrlo kasno. U Kini, Turskoj, Francuskoj, Iranu – daleko je lakše pronaći ljude na koje se stvarno možeš osloniti', kaže mi Mostafa, druželjubiv i otvoren momak kojeg zagrebačka sredina u svih pet godina nije propustila podsjećati otkuda zapravo dolazi.

I Iranu su međuljudski odnosi temeljni kapital društva. I to ne interesni, nego intimni, emocionalni i od povjerenja: 'U Iranu, ljudi se puno žrtvuju za svoje prijatelje. Usporedbe radi, mom dobrom hrvatskom kolegi s faksa bio je problem spustiti se niz stubište i došetati do trga koji je udaljen 200 metara da mi da skriptu za predavanje. Stalno neki izgovori, zauzetost. Nije da te ljudi mrze, nego im jednostavno nije stalo.' Druga Mostafina reminiscencija na hrvatski nedostatak empatije tiče se situacije kada mu je u ulicu napadalo skoro metar snijega. Krenuo je s prijateljem počistiti parkirno mjesto. Trebali su preparkirati auto na drugu stranu samo na pet minuta, koliko im je trebalo da počiste dva četvorna metra: 'Susjed je izletio sav ljutit i počeo vikati da je to privatno vlasništvo. Nisam mogao vjerovati. U mojoj zemlji takva reakcija je apsolutno nezamisliva.'

Zagreb mu je, osim što mu ostavlja dojam sela, 'sjeo' kao prilično lagodno mjesto za život. Toliko lagodno da postane užasno dosadno, reći će. Prije dolaska na purgerski postdiplomski, u Teheranu je radio dva posla. Nakon ubacivanja iz pete u prvu brzinu, oduševljenja sporošću i opuštenošću inače 'najbržeg' hrvatskog grada, nedostaje mu uzbuđenje i ludost iranske prijestolnice, a ne libi se udijeliti nam i koji kroše: 'Većina Hrvata priča o emigraciji. No meni se čini da je većina njih naprosto lijena. Nemam pojma je li to zrak, klima... Ljudi su ovdje lijeni.'

'Ajmo na šaketanje do nokauta. Zagreb vs Teheran. Prvi orijentiran navodno liberalno-europski, drugi konzervativno-islamski. Ali, avaj, situacija je skoro pa obrnuta: 'Kada čovjek dođe prvi put u Teheran, na površini sve izgleda tradicionalno. Ono, islamska zemlja. Ali pročačkaš malo ispod površine i otkriješ da je Teheran liberalniji od SAD-a. Način na koji mladi ljudi razmišljaju, način na koji se socijaliziraju... U Zagrebu, sve je pak naoko slobodno. Cure nose minice, ekipa se odijeva casual. No ono što je u glavama ne odgovara onome što je na tijelu. Ljudi su konzervativni, konvencionalni i nepristupačni.'

Podsjeća me to na priču još jednog zagrebačkog Iranca koju smo zbog nesretnih okolnosti morali povući u mrak offline svijeta. Momak mi je, između ostalog, objasnio kako su u Hrvatskoj naoko sva vrata otvorena, misleći na prilike i mogućnosti koje po definiciji garantira sekularni i demokratski ustroj društva. Problem je što nitko ne prolazi kroz njih. Nikome nije stalo. Nasuprot stoji Iran, uređen po islamskom moralnom i društvenom kodeksu. Naoko su tolika vrata zatvorena, ali ako ih odškrineš, shvatiš da se iza njih događaju svjetovi. Teheranski underground, njegove inicijative, ambicije i širina, mogu parirati, rekao mi je, bilo kojoj svjetskoj metropoli. Najvažnije, ljudi žive u nama nerazumljivom stanju svijesti – nevjerojatno im je stalo, temeljiti su, idu do kraja

Hrvatska u tri riječi? 'Predivna priroda, turizam, sporost i birokracija'

OK, to je četiri, ali ima ih još tucet: 'Ovdje stvarno posvećujete puno pažnje brendovima. Ljudi te vrednuju prema stvarima koje posjeduješ. K tome, jako ste homogena zemlja. Usudio bih se reći, jedna od najhomogenijih na svijetu. Primjerice, ovdje mi je bilo lakše komunicirati s Amerikancima nego Hrvatima.' Mostafa se nije pretjerano sprijateljio ni s hrvatskim humorom niti su Hrvati pohvatali njegov. Razlika je, pokušava mi objasniti, u tome što se Hrvati sprdaju s drugima – Bosancima, Albancima, Slovencima... dok Iranci sklepaju viceve jedino o sebi.

Oduševila ga je činjenica da velik broj ljudi koje je sreo podržava iransku politiku prema Zapadu, u pitanjima Palestine, Izraela, imperijalizma: 'Ljudi u Hrvatskoj razumiju da je navodna iranska nuklearna prijetnja tek izgovor da se izvrši politički pritisak i da Iran padne na koljena.'

A summa summarum Hrvatske? 'Hrvatska je odlična zemlja za stare, bogate i umirovljene ljude. To nije mjesto za ambiciozne.'

Mostafa se za kraj imao potrebu izraziti nekako u stilu priopćenja svekolikom hrvatskom pučanstvu: 'Mislim da je ova zemlja prilično teška za komunikaciju, ako usporedim s Istokom. Vrlo sam otvorena i pristupačna osoba. Da nisam toliko druželjubiv, u Hrvatskoj bi bilo apsolutno nemoguće živjeti. Ova zemlja mora se više otvoriti, a otvaranje ne znači samo kratke suknje i poznate brendove. Ono se odnosi na mentalitet, stanje uma, gostoljubivost i uzimanje stvari za ozbiljno. Ovdje ljudi normalno mogu reći da žele biti u kući, da ne žele komunicirati. Otkud ja dolazim, takav bi stav bio ravan samoubojstvu. Kod vas se život normalno nastavlja. '

Po iranskom, Hrvatska upravo ispisuje svoju varijantu 'Nepodnošljive lakoće postojanja'. Kundera je svog junaka pokopao u automobilskoj nesreći. Ne želimo si isti epilog.