Otkako se na izborima za Hrvatski sabor koristi D'Hondtova metoda preračunavanja glasova u mandate, nemali je broj njezinih kritičara. Najuporniji među njima okrivljuju ovu metodu za sustavno propadanje glasova, poglavito malih političkih stranaka i neovisnih lista te za namjerno pogodovanje najvećim strankama, odnosno listama koje na izborima dobiju najveći broj glasova birača. Prema njima d'hondtiranje od glasovno slabijih lista uzima glasove i daje ih jakima. Dio kritičara optužuje D'Hondtovu metodu da sve glasove dane za liste koje ne prijeđu izbori prag od najmanje pet posto palih glasova, jednostavno 'doda' listama iznad tog praga i na taj način dodatno iskrivi stvarne rezultate izbora.

Jesu li male političke stranke na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, čak i one oko i iznad izbornog praga najveće žrtve D'Hondtove metode? Je li belgijski pravnik i matematičar Victor D'Hondt (1841-1901) koji je osmislio ovu metodu u startu oštetio izborne aktere čija se podrška na izborima kreće oko nekoliko postotaka? Hoće li i ove godine dio sudionika na hrvatskim parlamentarnim izborima za sve optužiti D'Hondta? Ili bi trebao početi od sebe i svoje politike?

Jedno je od ključnih pitanja svakog izbornog sustava kako glasove koje su birači dali kandidatima i političkim strankama pretvoriti u mandate. Kod većinskih je izbora to manje-više jednostavno jer na njima vrijedi većinsko pravilo odlučivanja, tj. mandate osvajaju oni kandidati za koje je u izbornoj jedinici glasovala apsolutna ili relativna većina birača. Kod razmjernih je izbora poput hrvatskih postupak pretvaranja glasova u mandate puno složeniji te se u njihovu slučaju koristi jedna od metoda unutar dviju skupina postupaka preračunavanja. Prvu skupinu čine metode najvećeg broja, a drugu metode izbornog broja. D'Hondtova metoda pripada prvima, a prednosti su joj jednostavnost i dodjela mandata bez ostatka.

Sastoji se u tome da se ukupni broj glasova koje je dobila svaka lista podijeli nizom djelitelja. Taj niz čine susjedni cijeli brojevi, u konkretnom hrvatskom slučaju niz 1,2,3,4,5, zaključno sa 14, koliko se mandata i bira u pojedinoj izbornoj jedinici. Mandate dobivaju one liste koje sadrže 14 najvećih količnika. Spomenuti zakonski izborni prag od najmanje pet posto glasova svojevrsna je kvalifikacijska utakmica za svaku listu da bi uopće sudjelovala u raspodjeli mandata, ali joj prolaz ne jamči da je osvojila barem jedan mandat. Primjerice, na prošlim parlamentarnim izborima 2007. listi HNS-a u VIII. izbornoj jedinici ni 5,20 posto glasova nije bilo dovoljno za mandat, kao što ni lista HSP-a u V. izbornoj jedinici sa 5,19 posto glasova nije osvojila saborsko mjesto.

Zašto? Zato što su za završnu raspodjelu mandata puno važniji broj mandata koji se dijeli u izbornoj jedinici i, osobito, međusobni odnos broja glasova lista koje su prešle izborni prag. Tako se 2007. moglo dogoditi da 16,18 posto glasova bude dovoljno za tri mandata (IDS u VIII. izbornoj jedinici), a 15,23 posto samo za dva (HDSSB u IV. izbornoj jedinici). Ili da je za šest mandata u jednom slučaju bilo potrebno 36,9 posto glasova (SDP u VII. izbornoj jedinici), a u drugom 31,2 posto (HDZ u IV. izbornoj jedinici). Nerijetko u istoj izbornoj jedinici različit postotak glasova daje isti broj mandata (po tri su mandata 2007. u VIII. izbornoj jedinici osvojili i HDZ sa 21,17 posto glasova i IDS sa 16,18 posto). Ekstreman bi primjer bio da u jednoj izbornoj jedinici prag prijeđe samo jedna lista i, neovisno o postotku, osvoji sve mandate. Ali i samo dvije liste iznad praga mogu pobrati vrhnje.

Nema dvojbe da D'Hondtova metoda zbog logike svoga niza ide na ruku glasovno najjačim listama jer je njima lakše osigurati veći količnik. No, netočno je da se njome glasovi prebacuju i poništavaju ili da baš zbog nje propadaju. Liste osvajaju mandate isključivo na temelju glasova koje su same dobile. Za slabu podršku birača nekim strankama i listama Victor D'Hondt doista nije kriv.