No iznimno neobičan signal koji je prošli tjedan zabilježen u sustavu obližnje zvijezde KIC 8462852 u zviježđu Labuda zaintrigirao je mnoge, čak i najozbiljnije stručnjake. Zašto? Zato jer se čini da su sva moguća prirodna tumačenja ove pojave malo vjerojatna pa se otvara mogućnost, koliko god malena, da smo ovaj put doista snimili neku kreaciju visoko inteligentne, tehnološki napredne vanzemaljske civilizacije.

U čemu je stvar? Kakav je to neobičan signal zabilježen i koja su to rješenja otpala?

Signal je otkrio svemirski teleskop Kepler, lansiran 2009. godine s misijom da pronalazi vanzemaljske planete na temelju pada u snazi zračenja zvijezda tijekom tranzita njihovih planeta. Tranzit je prolazak planeta između matične zvijezde i promatrača. Tijekom njega planet će prekriti djelić površine zvijezde pa će se njezin sjaj malo smanjiti. Ovakvi tranziti događaju se u pravilnim intervalima kako planet obilazi oko svoje zvijezde. Kepler uvijek prati više tranzita kako bi potvrdio otkriće planeta. Na taj način do sada je otkrio čak 1013 egzoplaneta. Mjerenjem trajanja tranzita određuje se orbita planeta, a mjerenjem pada u sjaju njegova veličina. Padovi sjaja redovno su vrlo mali, obično se uspoređuju s prelaskom mušice ispred farova automobila, jer čak i golemi planeti poput Jupitera, kada sustav gledamo iz velike daljine, zaklanjaju tek izuzetno mali dio površine zvijezda. No u slučaju KIC 8462852 signal nije niti pravilan niti slab. Naprotiv, iznimno je jak i nepravilan! Pad u sjaju zvijezde povremeno doseže čak 20 posto (grafikon dolje).

Nakon što su zabilježeni neobični rezultati, znanstvenici su prvo vrlo brižljivo isključili sve moguće greške u instrumentima i najlakše, najlogičnije odgovore poput prstenova prašine kakvi se obično nalaze oko zvijezda u nastanku (KIC 8462852 je starija zvijezda). Na temelju promatranja predstavili su nekoliko mogućih prirodnih objašnjenja.

Prema prvom u mladom, još uvijek kaotičnom sustavu došlo je do sudara dvaju planeta koji je stvorio golemi oblak materijala. Vjerojatnost da će teleskop naletjeti na tako rijedak događaj nije velika, no takva se slučajnost ipak ne može isključiti. Glavni problem ovog rješenja je to što bi materijal nastao u sudaru planeta obasjan svjetlom zvijezde trebao pretvarati dio vidljivog svjetla u infracrveno, odnosno u toplinu. To pak znači da bi zračenje u tom dijelu spektra trebalo biti pojačano, a podaci pokazuju da to nije slučaj.

Prema drugom rješenju u sustavu zvijezde došlo je do velikog raspada kometa i njegovih dijelova u kojem je nastala velika količina prašine koja je zastrla pogled na KIC 8462852. I u ovom slučaju infracrveno zračenje trebalo se pojačati, ali ne toliko kao u sudaru planeta. Ovo tumačenje logičnije je od prvog iz još jednog razloga. Naime na udaljenosti od 1000 astronomskih jedinica AU (1000 udaljenosti između Sunca i Zemlje) od KIC 8462852 nalazi se crveni patuljak. On je prilikom svojeg prolaska kraj KIC 8462852 ili obilaska oko nje (nitko ne zna da li patuljak prolazi ili obilazi) mogao uznemiriti komete kakvi se u Sunčevom sustavu nalaze na njegovu vanjskom dijelu, u udaljenom Oortovom oblaku. No prema mišljenju znanstvenika i ovaj je scenarij malo nategnut.

Jedno od mogućih rješenja jest da u mladom sustavu KIC 8462852 postoji više planeta s diskovima koji se ponekad u odnosu na nas znaju poravnati i naći 'na okupu' u takvom položaju da zasjene zvijezdu. Ti intervali mogu biti nepravilni zbog raziličitih vremena obilaska planeta. Naravno, u nekim dužim razdobljima signal bi ipak morao pokazati pravilnost.

Također je moguće da je mlada, aktivna zvijezda na kratko zasjenjena neuobičajeno velikim koronarnim izbačajem mase.

Vanzemaljska megastruktura

Budući da niti jedno od pretpostavljenih prirodnih rješenja nije naročito uobičajeno i osobito vjerojatno, neki su stručnjaci kao jedno od mogućih alternativnih predložili postojanje vanzemaljskih megastruktura u sustavu KIC 8462852. Naime, tehnološki napredna civilizacija mogla je u orbiti matične zvijezde postaviti neke postaje, teleskope ili pak milijune golemih solarnih ploča koje bi prikupljale ogromne količine čiste energije i slale ih na planet na kojem žive. Takve strukture različitih dimenzija mogle bi se kretati različitim brzinama i smjerovima pa bi ih se u nekim trenucima moglo okupiti više, a u drugima manje. Pad u jačini sjaja matične zvijezde stoga bi bio i dosta velik i nepravilan. Kao ilustraciju možemo uzeti gomilu djece koja se oko neke građevine voze na biciklima u različitim smjerovima, različitim brzinama. U nekom trenutku na okupu bi ih se našlo puno, dok bi ih veći dio vremena bilo manje od prosjeka. Ako gledamo kroz zavjese nekog prozora u prizemlju vidjet ćemo nepravilne veličine sjena, odnosno padova u sjaju, baš kao što vidimo nepravilno svjetlucanje KIC 8462852.

Naravno, znanstvenici su i dalje rezervirani u svojem oduševljenju jer se ovakvim fenomenima uvijek pristupa 'znanstveno-konzervativno', po principu tzv. Occamove britve. To znači da se uvijek prvo pretpostavljaju prirodna rješenja, koja su nam možda promakla ili su još uvijek nepoznata. Naime čak i takva uglavnom su vjerojatnija od susreta s naprednim vanzemaljcima.

Ipak, i mala mogućnost da bi u sustavu KIC 8462852 mogla postojati vanzemaljska megastruktura bila je dovoljna da organizacija Search for Extraterrestrial Intelligence (SETI) prema njemu okrene cijelu postrojbu tanjura promatračnice Allen Telescope Array (ATA) u Kaliforniji. Ovi teleskopi istovremeno prikupljaju signale u rasponu od 1 do 10 gigaherca. Za očekivati je da bi nam vanzemaljci, ako se odluče za komunikaciju, poslali signal u tom rasponu budući da elektromagnetski valovi iz njega u svemiru nailaze na najmanje zapreka. Primjerice vodik, element kojeg ima najviše u svemiru zrači upravo u rasponu između 1 i 2 gigaherca pa ne bi bio zapreka. S druge strane najjeftinija opcija za vanzemaljce su odašiljači od 10 gigaherca jer su čak 10 puta jeftiniji od onih koji rade u pojasu od 1 do 2 gigaherca. A inteligentna, tehnološki napredna civilizacija to bi sve trebala znati.

Dakle, odgovor na pitanje iz naslova ukratko bi glasio: Ne, vjerojatno nismo našli inteligentnu, naprednu vanzemaljsku civilizaciju; vjerojatno se radi o nekoj prirodnoj pojavi. Međutim, prema tezi iz poznatog Fermijeva paradoksa ne bi nas trebalo čuditi ako naiđemo na inteligentne vanzemaljce; naprotiv, trebali bismo ih očekivati jer su njihovi sustavi mogli nastati mnogo ranije pa su mogli imati na desetke i stotine milijuna godina vremena da se razviju prije nas, da dosegnu nezamislive tehnološke razine i eventualno se rašire po galaksiji.