Koliko je realan scenarij u kojem bi se na glavnim trgovima niza hrvatskih gradova okupili mnogobrojni prosvjednici tražeći hitne političke i ekonomske mjere kojima bi se poboljšao standard građana? I je li hrvatska politička kultura danas takva da u njoj organizirani pojedinci i skupine raspolažu dovoljnom količinom moći i artikuliranih zahtjeva da na sustav aktivno utječu i unutar izbornog ciklusa, a ne isključivo na dan izbora? Jesu li u Hrvatskoj mogući prosvjedi kakvi su posljednjih tjedana viđeni u Bosni i Hercegovini, a ranijih godina u više zemalja južne Europe poput Španjolske i Grčke? Ili je situacija u Hrvatskoj odveć drukčija u odnosu na te zemlje da bi se nezadovoljstvo nerješavanjem aktualne krize preselilo na trgove i ulice? Nema dvojbe da su nemiri u Bosni i Hercegovini rezultat kudikamo složenijih (ne)prilika od onih kakve muče većinu hrvatskih građana. Međutim, zašto su u Hrvatskoj prosvjedi kao oblik izražavanja političkih mišljenja i akcija prava rijetkost i tko bi uopće danas u Hrvatskoj mogao pokrenuti prosvjede koji bi doveli do željenih ciljeva?

Ustav Republike Hrvatske je jasan. U svom članku 42. temeljni pravni akt države normira da se svakom priznaje pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu sa zakonom. Zašto se ovo pravo do danas tako malo koristilo? Osim nekoliko sindikalnih akcija, zagrebačkog prosvjeda 1996. u znak podrške Radiju 101, masovnog okupljanja na splitskoj rivi 2001. protiv suradnje s Haaškim sudom te uličnih prosvjeda na početku 2011. koji su veoma brzo zamrli, hrvatska politička zbilja prava je oaza tišine ne samo u usporedbama sa spomenutim zemljama juga Europe, nego i najvećeg dijela kontinenta. U različitim zemljama Europe mirni prosvjedi kao način izražavanja političke volje i zahtjeva u najširem spektru, redovita su pojava i na nacionalnoj i na lokalnoj razini. Konsolidirane demokracije poput Francuske, Njemačke i Velike Britanije nezamislive su bez ovakvog načina sudjelovanja građana u političkom životu neovisno koji su motivi prosvjednika. Njihovi su zahtjevi uistinu različiti. Od rješavanja ekonomskih i socijalnih problema preko uređivanja obiteljskih odnosa i položaja deprivilegiranih skupina društva do niza aspekata obrazovne, zdravstvene i komunalne politike, kao i odnosa lokalnih i središnjih tijela vlasti.

U Hrvatskoj pritom nije nedostajalo lokalnih javnih okupljanja i mirnih prosvjeda protiv pojedinih poteza lokalnih, pa i nacionalne vlasti, ali je izostao bilo kakav kontinuitet korištenja prosvjeda na razini cijele zemlje kao instrumenta pristiska na vlast. Uostalom, tko je trebao biti inicijator takvih akcija? Političke stranke kao ključni akteri hrvatskog političkog života očito su nesklone takvim potezima čak i kad su u oporbi te je HDZ-ovo sudjelovanje u prosvjedu na splitskoj rivi 2001. zapravo iznimka koja potvrđuje pravilo. Dovoljno se sjetiti da je na tom skupu jedan od glavnih govornika protiv vlasti bio novi predsjednik stranke Ivo Sanader tijekom čijeg su prvog premijerskog mandata izostali bilo kakvi masovniji prosvjedi kada je uhićen general Ante Gotovina. S druge strane, SDP kao socijal-demokratska stranka nikad nije poveo socijalno intonirane prosvjede te se i pojedinim sindikalnim akcijama dok je bio u oporbi priključivao sa znatnim rezervama. Tu se pak dovoljno sjetiti SDP-ove naknadne podrške sindikalnoj akciji prikupljanja potpisa za referendum protiv izmjena Zakona o radu koje se danas stranka odriče suočena s istim pitanjem.

Sindikati također nisu uspjeli masovnije i sustavnije kanalizirati zahtjeve svoga članstva kroz ovakav oblik društvene i političke borbe, a s vremena na vrijeme samoorganizirani pojedinci nisu uspjeli animirati više od nekoliko desetaka ili stotina prosvjednika, izuzev spomenutih prosvjeda 2011. No, ti su prosvjedi pokazali da je za uspjeh sličnih okupljanja osim nezadovoljstva i poruka 'protiv' ključno imati jasne ciljeve, dobro organizirano vodstvo i aktiviste te poruke 'za' koje se danas-sutra mogu artikulirati unutar političkog sustava. Zbog toga su i aktualni nemiri u Bosni i Hercegovini osuđeni na propast osim ako poruke koje se čuju na prosvjedima ne preuzme neki od tamošnjih političkih aktera ili sami prosvjedi ne rezultiraju novim, prepoznatljivim i učinkovitim akterom. I dok međunarodno posredovani završetak rata u Bosni i Hercegovini nikad nije doveo do rješavanja temeljnog konflikta gomilajući nove probleme, rat u Hrvatskoj bitno je utjecao na političku kulturu. Naime, svako prosvjedovanje protiv vlasti u zemlji koja je pretrpjela ratnu agresiju, tijekom 1990.-ih vlast je automatski proglašavala antidržavnim djelovanjem. To se izjednačavanje djelomice održalo do danas nadovezavši se na hrvatsku političku kulturu u kojoj, barem prema klasičnoj klasifikaciji Almonda i Verbe, i dalje ima elemenata podaničke političke kulture u kojoj postoji pasivan odnos prema političkoj hijerarhiji i autoritetu. To, dakako, odgovara svakoj vlasti neovisno o njezinoj ideologiji.

Što to može promijeniti? Naravno, novi naraštaji i njihov, znatno aktivniji odnos prema pojedinim dijelovima političkog sustava koji neće robovati stereotipima i mirenju unaprijed s postojećom hijerarhijom nositelja moći. Hrvatska je doista drukčija u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, Ukrajinu, pa i Španjolsku kada je riječ o tamošnjim nezadovoljstvima zbog i dalje upitne konfiguracije države, ali ne postoji prepreka da se ustavom zajamčena prava na okupljanje i prosvjede ne počnu koristiti češće i sadržajnije od strane svih nezadovoljnika postojećim stanjem. Hoće li se u tom smislu uskoro zbiti ključan događaj koji će hrvatske građane masovnije izvesti na ulice, može se samo nagađati. S obzirom na kakvoću rada i vlasti i oporbe, prosvjedi bi lako mogli postati važan instrument...