Žučne rasprave u parlamentu trajale su pune dvije godine, saslušani su argumenti 130 organizacija, ali tvrda desnica i crkva u Čileu nisu popuštale. Ipak, sredinom kolovoza čileanski ustavni sud je sa 6:4 glasa izglasao zakon kojim se ukida apsolutna zabrana prekida trudnoće, zbog čega je do sada i ženi i liječniku u slučaju da su bili optuženi za ilegalni pobačaj prijetila kazna od pet godina zatvora.

Novi zakon sada dopušta abortus u slučaju silovanja, kada je trudnici ugrožen život ili kada fetus nema nikakvih izgleda da preživi, a žena nije trudna više od 12 tjedana (ili 14 tjedana u slučaju djevojčica mlađih od 14 godina).  

Unatoč strogoći i riziku, organizacije za zaštitu reprodukcijskih prava procjenjuju da se u ovoj južnoameričkoj zemlji godišnje obavljalo do 300.000 ilegalnih abortusa. Uobičajena 'kućna' metoda bila je uzimanje tableta za liječenje čira na želucu ili sredstava za izazivanje prekida trudnoće nabavljenih na online crnom tržištu. U zadnje vrijeme sudovi su osuđenim ženama umjesto zatvorske dosuđivali uvjetnu kaznu ili odgojnu mjeru, ali zbog prekida trudnoće iza rešetaka su tijekom četiri godine ipak završile 73 žene.

Ograničeno pravo na abortus u slučaju opasnosti za život žene i teških malformacija ploda legaliziran je još 1931., ali je 1989. ukinut za vrijeme vojne hunte generala Augusta Pinocheta. Iako je 70 posto Čileanaca podržavalo labavljenje zakona, prekid trudnoće je sve do jučer ostao duboko kontroverzna tema. Najnovija odluka ustavnog suda stoga je konačna pobjeda predsjednice Michele Bachelet, koja je priču o promjeni zakona potaknula dolaskom na vlast 2013. godine.

Uz Honduras, Nikaragvu, Maltu (jedinu u EU), Dominikansku Republiku, Salvador i Vatikan, Čile je do jučer bio jedna od sedam katoličkih zemalja s apsolutnom zabranom abortusa, a pet ih je iz Južne Amerike. Apsolutna zabrana znači da se on ne smije izvršiti pod bilo kojim teškim medicinskim i etičkim okolnostima, bila trudnoća posljedica silovanja i incesta, fetus s teškim anomalijama i bez šanse da preživi ili da ženi prijeti smrt.

Kako to u praksi izgleda u Salvadoru, u jednoj od zemalja s najstrožom zabranom abortusa u svijetu, pokazuje najnoviji slučaj tinejdžerice, danas 19-godišnje Evelyn Beatriz Hernández Cruz. Ona je u maloljetničkoj dobi brutalno silovana i ostala trudna, ali ono što su ona i njezini odvjetnici tvrdili da je bio spontani pobačaj sudac je protumačio kao teško ubojstvo i osudio je na 30 godina zatvora. Odvjetnik djevojke uložio je žalbu, a direktorica Udruge građana za borbu za dekriminalizaciju abortusa Morena Herrera zaključuje:

'Presuda kojom se Evelyn osuđuje na toliku zatvorsku kaznu samo pokazuje da se u Salvadoru pravda dijeli bez izravnih i dovoljnih dokaza i saslušanja svjedoka koji pojašnjavaju što je i zašto žena učinila.'

Kao u Čileu, tako je u Salvadoru prekid trudnoće do 1998. bio zakonski dopušten u slučaju silovanja, incesta, malformacije fetusa i smrtne opasnosti za trudnicu, ali pod pritiskom crkve i čvrste desnice izglasana je apsolutna zabrana. Rezultat: od 1998. do 2013. u zatvoru je završilo više od 600 žena, a prošle godine Salvador je propustio priliku da učini isto što je ovih dana učinio čileanski ustavni sud, iako su istraživanja javnog mijenja pokazivala da 73 posto građana podupire ukidanje apsolutne zabrane. Bolnice su obvezne prijaviti sumnjive slučajeve policiji, žene zbog ilegalnog abortusa čeka od dvije do osam godina zatvora, medicinsko osoblje koje ga je izvodilo može dobiti do 12 godina, a ako je spontani pobačaj ocijenjen kao teško ubojstvo, počiniteljicu čeka do 40 godina zatvora.

Unatoč zabrani i drakonskoj kazni, tajni pobačaji u Salvadoru dio su svakodnevice, pa je njihovo ministarstvo zdravlja od 2005. do 2008. bilježilo 19.290 slučajeva, iako je stvarna brojka mnogostruko viša (usput: u zemljama u razvoju godišnje zbog posljedica prekida trudnoće na divlje umire 78.000 žena). Uobičajene metode žena i djevojčica uključuju gutanje mišjeg otrova i drugih pesticida, uzimanje sredstava za liječenje čira na želucu, guranje u cerviks igala za pletenje, drvenih štapova ili drugih oštrih predmeta, pa koja preživi – preživi. Nažalost, Svjetska zdravstvena organizacija izvijestila je da ih ne preživi 11 posto.

Kao i Salvador, Honduras ostaje pri drakonskom zakonu, unatoč apelu stručnjaka UN-a da prihvate reforme kojima bi zaštitili prava žena i djevojčica. Jer Honduras je jedna od zemalja s najviše seksualnog nasilja u svijetu - procjenjuje se da se ono događa svaka tri sata. Budući da ni kontracepcija nije dozvoljena, ženama preostaje samo abortus na crno, a on cvjeta u Hondurasu.

Na Malti za isto djelo ženu čekaju do tri godine zatvora, kao i liječnika koji ga je izveo. Zabrana u Dominikanskoj Republici (zakon donesen prema francuskom iz doba Napoleona 1832.) znači 90.000 abortusa na divlje godišnje, kazna je dvije do tri godine zatvora, a umre li žena pri zahvatu, onoga koji ga je izvodio čeka do 20 godina iza rešetaka.

U Nikaragvi kazna nije toliko oštra kao u Salvadoru pa iznosi samo jednu do tri godine zatvora, ali je prošle godine samohranoj majci dvoje djece zabranjena kemoterapija u borbi protiv karcinoma štitnjače da ne ugrozi fetus.

Od 2000. do 2011. u Salvadoru je na zatvorsku kaznu osuđeno 129 žena, od kojih 26 za teško ubojstvo. U ženskom zatvoru na periferiji glavnog grada San Salvadora, zvanoj Ilapagno, maratonske kazne trenutačno služi 21 žena zbog abortusa za koji tvrde da se nije dogodio jer je prema njihovoj verziji riječ bila o spontanom gubitku ploda.

Jedna od njih je siromašna 32-godišnja Teodora Vásquez, bez novca za advokata, osuđena 2007. na 30 godina zatvora jer je u devetom mjesecu trudnoće rodila mrtvo dijete. Prijevremeni trudovi zatekli su je na radnom mjestu te je rodila na podu tvorničkog nužnika jer zbog slijeda nesretnih okolnosti hitna pomoć nije stigla do nje. Policija ju je zatekla onesviještenu i s mrtvim čedom na hladnim pločicama zahoda.

Nešto slično dogodilo se Mariji Terezi Riveri, kada ju je liječnik prijavio policiji zbog sumnje da je tada 20-godišnja žena namjerno izazvala spontani pobačaj u sedmom mjesecu trudnoće, zbog čega je 2005. osuđena na 30 godina zatvora. Revizijom slučaja oslobođena je krivnje 2014., ali je tek u veljači ove godine izašla na slobodu. Direktorica Amnesty Internationala Erika Guevara-Rosas njezino je oslobađanje pozdravila kao 'veliku pobjedu u zemlji u kojoj se prema ženama odnose kao prema građanima drugog reda'.

I Teodora i Marija su majke jednog djeteta. Teodoru njezin, danas 13-godišnji sin posjećuje jednom godišnje. Podižu ga njezini roditelji, a Teodora se boji da će bez njezina nadzora završiti u kakvom čoporu besprizornih. I sin Marije Terezije odrastao je dvanaest godina bez majke.