Dobra je ta da su znanstvenici i stručnjaci neprofitne međunarodne zaklade Icarus Interstellar koja se bavi istraživanjem svemirskih putovanja započeli istraživački rad na dizajniranju letjelice koja bi mogla osigurati putovanje kroz svemir koje će vjerojatno potrajati generacijama. Loša je ta da ćete prema tom konceptu najvjerojatnije živjeti u svojevrsnoj mišjoj rupi u tlu te da više nikada nećete vidjeti Zemlju.

Naime, skupina znanstvenika, arhitekata i dizajnera za epsko je putovanje osmislila golemu kuglu promjera 15 km ispunjenu zemljom koja bi bila nastanjena složenim samoodrživim ekosustavom od mikroba preko biljaka i životinja do ljudi. Čovjek u ovom brodu neće moći živjeti na površini već u rupama u tlu koje će biti povezane sustavom kanala. Jedan od razloga je zaštita od zračenja. Stanje tla budno će pratiti i programirati brojni senzori i sustavi.

'Moramo razmišljati kako ćemo preživjeti u svemiru na duže vrijeme', rekla je Rachel Armstrong, voditeljica istraživanja u projektu Persephone na Sveučilištu Greenwich.

'Do sada smo svemirskim putovanjima pristupali skroz naglavačke. Uzmemo letjelicu, ubacimo u nju neki okoliš i idemo. Za svemirske brodove kojima će putovati generacije trebat će nam drugačiji pristup', uvjerena je Armstrong.

Možda će biti najbolje poslati samo mikrobe

Stručnjaci koji rade na svemirskoj Noinoj arki ističu da će prilikom konstrukcije broda trebati riješiti cijelo mnoštvo problema, te da će za to vjerojatno trebati proći kroz iskustva koja tek čekaju našu djecu i unuke. Prije svega trebat će osigurati revolucionarni pogon, dovoljno obnovljivih izvora hrane, vode i kisika te barem neku simulaciju gravitacije.

1990-ih američke su ekipe u sklopu projekta Biosphere 2 u Arizoni čak dva puta pokušale realizirati program samoodrživosti u kojem su uzgajale hranu te reciklirale otpad i vodu. No misija se suočila s nizom problema - gladovanjem, padovima razina kisika, pošastima žohara i mrava, začepljivanjem sustava za filtriranje vode uginulim ribama itd.

Armstrong priznaje kako je čak moguće da će ljudi možda biti prisiljeni prihvatiti činjenicu da nisu vrsta koju bi imalo smisla spašavati.

'Možda ćemo odlučiti da je velika kultura mikroba sve što će svemirski brod moći podržavati. Možda će nam trebati poniznosti da prihvatimo da nemamo najviše izgleda za preživljavanje', objasnila je.

Icarus Interstellar nije jedina organizacija koja se bavi istraživanjem i projektiranjem mogućeg svemirskog spasilačkog broda. Sličan projekt, nazvan 100 Year Starship, 2012. godine pokrenuli su NASA i Defence Advanced Research Projects Agency (Darpa).

Stručnjaci smatraju da će odlučujući korak u razvoju misije biti smanjenje troškova dopremanja tehnologije i tereta u Zemljinu orbitu. Naime, za putovanja izvan Sunčevog sustava letjelica će se morati konstruirati u postrojenjima u orbiti i lansirati iz nje, a ne sa Zemlje.

'Kada se jednom situirate u Zemljinoj orbiti riješili ste pola problema', rekao je Richard Brown, direktor u Centre for Future Air-Space Transport Technology na Sveučilištu Strathclyde.

Tko će birati i tko će htjeti ići?

Stručnjaci još nisu objavili što misle koja bi konkretno katastrofa mogla natjerati ljude na bijeg u svemir. Također nije jasno po kojem bi se ključu birali ljudi koji će se uključiti u misiju osiguravanja preživljavanja naše vrste. No jasno je da bi koncept 15-kilometarske kugle mogao omogućiti preživljavanje za 50 do najviše 500 ljudi. Stručnjaci će stoga trebati odabrati ljude koji su fizički i mentalno raznovrsni, domišljati te koji raspolažu brojnim vještinama. Naravno, trebat će računati i s time da će mnogi radije ostati na Zemlji jer neće svi biti oduševljeni idejom da će cijeli život provesti u nekim rupama u zemlji okruženi inženjerima i znanstvenicima.

'Neki ljudi će reći da se čovječanstvo ne bi ni našlo u takvoj situaciji da nije bilo znanosti i tehnologije i pametnjakovića koji su nam donijeli industrijsku revoluciju i nuklearnu energiju, pa neka oni sami sebi traže svoj planet', rekao je u šali Steve Fuller, sociolog na Sveučilištu Warwick.