Put u pakao često je popločen najboljim namjerama, a put u političku irelevantnost predsjednice Kolinde Grabar Kitarović bilo je popločen hiperaktivnim tumaranjem. Posljedica toga je i čokoladna afera koja joj se po zakonu velikih brojeva naprosto morala dogoditi. Trebalo bi stoga razmisliti o dodatnom kresanju predsjedničkih ovlasti i o načinu biranja predsjednika Republike. Neka budu birani u Saboru. Tada ne bi trebali bauljati gradovima i selima u očajničkom pokušaju bildanja osobnih rejtinga. Mogli bi napokon promovirati društveno korisne akcije. Čak i kada se tim akcijama protivi velik broj građana. A ne da kradu bogu dane vječnim 'kolindiranjem'
Biti predsjednik ili predsjednica Republike, sasvim svejedno, u pravilu znači i često proživljavati frustrirajuće faze - na papiru ste nominalno odmah uz predsjednika Vlade najvažnija persona ove male državice, dok je u realnosti pozicija predsjednika Republike često bliža onoj malo agilnijeg saborskog zastupnika.
U najboljem slučaju ste politički celebrity. Jednostavno je tako. Ustav im je skresao krila i stavio ih u prilično uske gabarite. I vrlo je dobro primijetio jedan novinar kada je tadašnjeg predsjednika Ivu Josipovića nazvao rejting-efendijom.
U tu zamku tada predsjedniku, a sada i predsjednici Republike bilo je lako pasti: kad već nemam stvarnu političku moć, mogu barem biti najpopularniji/najpopularnija političar/političarka u državi. A biti jako popularan, barem im se tako činilo, nije teško.
Svakodnevno bauljanje od događaja do događajčića i nazad, slikanje s dječicom, bolje ili lošije glumatanje srdačnosti pri rukovanju s gospođama na kulturnim manifestacijama, deranje o famoznom zajedništvu pred postrojenim vojnicima i časnicima, poziranje pred kamerama s dvije slatkorječive i tobože ozbiljne izjave o ovom ili onom društvenom ili ekonomskom problemu – čini se prilično siguran recept za to kako biti najpopularnija osoba na domaćoj političkoj sceni.
Što god da napravite, čini vam se kada stolujete na Pantovčaku, ne može biti na vašu štetu. Jer riječi nikada ne morate provesti u djelo. Seljenje Ureda predsjednice u Visoku ulicu, npr. Tako nešto glave može doći samo nekom drugom političaru. Recimo, premijeru.
U toj komfornoj zoni lako se opustiti. Ne pazite više dovoljno što govorite i radite, pa vam se dogodi, eto, čokoladna afera. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović potpuno nepotrebno, ali još važnije - potpuno pretjerano, skoro pa histerično, reagirala je na činjenicu da se među poklonima koje je nedavno podijelila djeci našla i čokoladica srpskog proizvođača.
Uvjeren sam da je to bio gaf koji se predsjednici naprosto morao dogoditi. Po zakonu velikih brojeva.
Malo političkog sadržaja koji je donijela na Pantovčak predsjednica je ispucala vrlo brzo. Da je carica golapostalo je vidljivo već na početku ove, njezine tek druge godine petogodišnjeg predsjedničkog mandata.
Od silne dosade, a lišena iole ozbiljnijeg političkog sadržaja, Kolinda Grabar Kitarović počela je sve intenzivnije lutati diljem Lijepe Naše. I zapravo samo nebesima može zahvaliti što joj se čokoladica nije dogodila puno ranije. Dapače, nebesima mora biti zahvalna što već nije nanizala cijelu bombonijeru ozbiljnih gafova.
Od tog silnog 'kolindiranja' (nešto slično španciranju) bilo je samo pitanje vremena kada će našetati na minu. Kao što je put u pakao često popločen najboljim namjerama, tako je i njezin put u političku irelevantnost bilo popločen hiperaktivnim tumaranjem.
Osim njezinih dežurnih apologeta, rijetko tko ozbiljan danas govori pozitivno o radu predsjednice RH.
Pritisnuta dosad za predsjednike RH neviđenim padom popularnosti – u listopadu ove godine nju je najpopularnijom političarkom doživljavalo tek 14,3 posto ispitanika, dvostruko manje nego ljeti 2015. (CRO Demoskop) - Kolinda Grabar Kitarović očajnički je pokušavala preokrenuti negativni trend i svoj rejting pogurati gore.
Bolje da nije. Rezultat njezina zadnja dva predsjednička mjeseca bilo je samo dodatno urušavanje ugleda Pantovčaka. Poučak 'kolindiranja' i posljedične čokoladne afere trebalo bi biti preispitivanje ustavnih ovlasti predsjednika RH, ali i načina biranja predsjednika. Da napokon bude popu pop, bobu bob.
Najprije bi trebalo sve predsjedničke (su)ovlasti nad vanjskom politikom, Oružanim snagama i sigurnosnim službama dati u ruke predsjednika Vlade, saborskih odbora i zastupnika, a potom tri puta dobro razmisliti o tome da se idući predsjednik/predsjednica Republike više ne bira na direktnim izborima, nego u parlamentu.
Opasnost od političke štete za državu rapidno bi bila umanjena, predsjednici/predsjednice više ne bi imali potrebu bauljati gradovima i selima u očajničkom pokušaju bildanja osobnih rejtinga ili u zadnjoj godini mandata prečesto besprizornom lovu na glasove birača. Tada bi predsjednici Republike mogli biti fokusirani na društveno korisnije akcije.
Mogli bi zastupati inicijative za koje znaju da su dobre. Čak i kada nisu općeprihvaćene. U parlamentu izabrani predsjednici mogli bi takve inicijative mirne duše napokon zastupati jer se pritom ne bi morali opterećivati hoće li to i koliko koristiti ili štetiti njihovom rejtingu. I šansama na idućim predsjedničkim izborima.
U Saboru izabrani predsjednik RH imao bi prvi put u našoj mladoj Republici fer priliku raditi u korist nečega za što zna da vrijedi, a ne da bogu kradedane vječnim 'kolindiranjem'.
