U ranim jutarnjim satima, sustav ranog upozorenja Sovjetskog Saveza otkrio je dolazeći raketni napad iz Sjedinjenih Američkih Država. Računalo je očitalo da je ispaljeno nekoliko raketa. Protokol je nalagao da Rusi uzvrate paljbu i tako se osvete za ovaj napad. Ali dežurni operativac Stanislav Petrov, čiji je posao bio registrirati lansiranje neprijateljskih projektila, odlučio je ovaj slučaj ne prijaviti svojim nadređenim te je upozorenje odbacio kao lažnu uzbunu, prenosi Klix.ba
Time je prekršio upute koje su mu daea i zanemario svoje dužnosti. On je trebao prebaciti odgovornost sa sebe i informirati nadređene. No upravo je njegova odluka da to ne učini možda spasila svijet.
'Imao sam sve podatke koji su govorili da je u toku raketni napad. Da sam prenio takav izvještaj do zapovjednog lanca, nitko ne bi rekao ni riječ protiv njega', izjavio je Stanislav Petrov za BBC 30 godina poslije ovog događaja. On je umirovljen u činu potpukovnika, a sada živi u malom mjestu u blizini Moskve. U svoje vrijeme bio je dio dobro obučenog tima koji je služio u jednom od baza Sovjetskog Saveza za rano upozoravanje, nedaleko od Moskve. Njegov trening je bio rigorozan, a njegove upute vrlo jasne.
Kada je dobio podatke o napadu, u Sovjetskom Savezu je vladala takva politička klima da se svaka greška skupo plaćala. Stoga se u odsutnim trenucima Petrov bio gotovo 'sledio na mjestu'.
'Sirena se oglasila, a na ekranu se pojavilo upozorenje o ispaljenim projektilima. Nivo pouzdanosti je bio na najvišem nivou i nije bilo sumnje da su SAD ispalile projektil. Minutu kasnije sirena se ponovo oglasila, što je značilo da je ispaljen još jedan projektil. A onda se oglasila treći, četvrti i peti put. Sistem je upozoravao na raketni napad', navodi Petrov.
Ovu situaciju je 'premotao' bezbroj puta u svojoj glavi. 'Znali smo da je svako odugovlačenje gubitak dragocjenog vremena i da vrhovno zapovjedništvo mora biti informirano bez odgađanja. Sve što sam morao učiniti je doći do telefona i obavijestiti ih, ali se nisam mogao pomaknuti. Osjećao sam se kao da sjedim na vatri' rekao je Petrov.
Iako se upozorenje činilo sasvim jasnim, Petrov je imao određene sumnje. Osim IT stručnjaka, Sovjetski Savez je imao i druge stručnjake, poput satelitskih operatera, kojima su radari govorili da nema raketa. Međutim, oni su bili samo svojevrsna podrška, protokol je bio jasan i nalagao je da odluka mora biti zasnovana na računarskom očitavanju situacije. Srećom, dežurni Petrov je bio sumnjičav.
On je pozvao dežurnog dužnosnika sovjetske vojske i prijavio kvar. Da je pogriješio, prva nuklearna eksplozija dogodila bi se nekoliko minuta kasnije. 'Dvadeset i tri minute kasnije sam shvatio da se ništa nije dogodilo. Da je došlo do udara, saznao bih za to. To je bilo veliko olakšanje', prisjeća se on uz osmijeh.
Sada, 30 godina kasnije, Petrov smatra da su šanse bile 50:50 posto. Priznaje da nikada nije bio potpuno siguran da je uzbuna bila lažna. On kaže da je bio jedini dužnosnik u timu koji je imao civilno obrazovanje. 'Moje kolege su bili profesionalni vojnici, a njih su učili da daju i slušaju naredbe bez pogovora. Dakle, da je netko drugi bio na mom mjestu, alarmi bi sigurno bili aktivirani', zaključio je on.
Nekoliko dana nakon ovih događaja, Petrov je dobio službeni ukor za ono što se dogodilo te noći. Zbog toga je šutio 10 godina, jer je smatrao da je bilo sramotno za sovjetsku armiju da je sustav tako zakazao. No, nakon raspada Sovjetskog Saveza njegova priča je dospjela u medije i Petrov je dobio nekoliko međunarodnih nagrada. Ipak, on za sebe ne misli da je heroj.'To je bio moj posao. Ali, sva je sreća da sam baš ja bio tamo te noći', kazao je Petrov.
