Uz podršku sunarodnjaka koji su skloni vjerovati u Putinove zasluge za ruski oporavak, ruski predsjednik bi pritom mogao posegnuti i za dosad neviđenim potezima kako bi se održao na vlasti.

Svjestan svoje popularnosti među većinom Rusa, Putin je u novogodišnjoj čestitki pozvao sunarodnjake na jedinstvo u interesu nastavka razvoja zemlje. Pritom nije propustio ukazati Rusima na gospodarske uspjehe, ali je naglasio i ruski pobjednički mentalitet podsjetivši da zemlja koja doživljava renesansu vojne industrije u proljeće obilježava 75. obljetnicu pobjede nad nacističkom Njemačkom.

Kada je bolešću i alkoholom načeti ruski predsjednik Boris Jeljcin netom prije ponoći 31. prosinca 1999. godine u novogodišnjoj čestitki obznanio kako odlazi s vlasti i prepušta je svojem nasljedniku i tadašnjem premijeru Vladimiru Putinu, rijetko tko je mogao predvidjeti da će se tajnoviti i na riječima škrt bivši časnik sovjetske tajne službe prometnuti u, kako mu brojni tepaju, preporoditelja Rusije. Jeljcin je prilikom ostavke poručio sunarodnjacima i svijetu kako je vrijeme za 'nove, moderne generacije koje mogu više' i bio je u pravu.

Prije nego što ga je Jeljcin na Silvestrovo inaugurirao za privremenog nasljednika, Putin je tek nekoliko mjeseci bio ruski premijer i potpuna politička nepoznanica. Sramežljivi bivši pukovnik KGB-a, koji je zbog svojeg staromodnog odijevanja izazivao podsmijeh na Zapadu, u politici se našao nakon što je poslije njemačkog ujedinjenja povučen u rodni Sankt Peterburg, u kojem postaje šef međunarodnog odbora u uredu tamošnjeg gradonačelnika. Sredinom 90-ih seli se u Moskvu te kao i stotine drugih bezličnih aparatčika radi u Jeljcinovoj administraciji.

Obavještajna odskočna daska

U to vrijeme čak razmišlja napustiti državnu službu i na krilima ekonomske liberalizacije započeti vlastiti biznis s taksi službom. Prijevozničke usluge činile su se prirodnim odabirom s obzirom na to da je Putin kao tajni agent bio oboružan strpljenjem, ali se netko iz Federalne službe sigurnosti (FSB) sjetio bivšeg kolege iz KGB-a i pozvao ga da radi kao tajnik u službi sigurnosti. U službi sljednici omraženog KGB-a Putin se kratko zadržava jer je FSB i drugima poslužio kao odskočna daska u politici ili unosnim biznisima s ruskim energetskim sirovinama. Putin pak bira politiku i nakon samo godinu i pol postaje ruski premijer. Ruska javnost u početku je predviđala kako se neće zadržati u njoj duže od svojih prethodnika sve dok ga Jeljcin nije imenovao nasljednikom.

U to vrijeme glavni Jeljcinovi protivnici, moskovski gradonačelnik Jurij Lužkov i bivši premijer Jevgenij Primakov, već su započeli kampanju za predsjedničke izbore koju je Putin preokrenuo u svoju korist iskoristivši recentne događaje u Rusiji. Prije predsjedničkih izbora Rusiju je zahvatio val bombaških napada u kojima pogiba više od 300 Rusa, a za što on optužuje čečenske radikale. Izgradivši reputaciju čuvara reda i zakona te nepopustljivog borca za ruske interese u ratu u Čečeniji, Putin pobjeđuje u prvom krugu izbora u svibnju 2000. godine.

Popularnost mu od tog dana raste iz dana u dan te je tek neznatno uzdrmana u kolovozu iste godine, kada je navukao bijes dijela sunarodnjaka zbog oklijevanja javnog priznavanja havarije na podmornici Kursk i prihvaćanja pomoći Zapada u pokušaju spašavanja 184 mornara koji su zauvijek ostali na dnu Barentsovog mora.

Svoju popularnost Putin je vratio nakon što 2002. čečenski radikali uzimaju više od 800 talaca u moskovskom kazalištu. Donijevši odluku prema kojoj s teroristima nema pregovora, Putin u kazalište upućuje specijalce koji neutraliziraju teroriste, ali s brojnim kolateralnim žrtvama jer otrovni plin, kojim su se poslužili kako bi istjerali radikale, ubijao je i taoce. Poginuli nevini ljudi nisu naškodili Putinu, štoviše on drugi put pobjeđuje na predsjedničkim izborima s više od 70 posto glasova.

Vraćanje dostojanstva

Pritom mu na ruku idu i visoke cijene nafte koje su potaknule domaću potrošnju i podigle dotad vrlo niski životni standard koji počinje bilježiti trend rasta. Trend samoubojstava zbog bezizglednosti i slučajeva izgubljenih životnih ušteđevina u divljim piramidalnim shemama počeo se smanjivati, a plaće su, nerijetko i povišice, počele stizati na vrijeme. Izloge ruskih gradova počeli su okupirati najpoznatiji svjetski brendovi, a zahvaljujući kreditima prosječan Rus prvi put u povijesti mogao si je priuštiti mnogo toga - LCD televizor, novi automobil i ljetovanje u Turskoj ili Crnoj Gori. Time je Putin onemogućio dobar dio kritika iz redova vlastitog naroda na račun ograničenih političkih sloboda i ugušenih neovisnih medija.

Ruski nobelovac i najistaknutije ime književnog otpora svjetskom totalitarizmu Aleksandar Solženjicin zapisao je da je Putin 'naslijedio opustošenu i zbunjenu zemlju sa siromašnim i demoraliziranim ljudima'. Oni koji ga hvale, a to je većina Rusa, kazali bi kako je vratio Rusima dostojanstvo. Pritom je iz godine u godinu sve brižljivije igrao na kartu nacionalizma okruživši se skupinama poput motociklističkih bandi, kojima daje milijune eura za promicanje antizapadnjačkih ideja i tradicionalnih ruskih vrijednosti.

No već u rujnu 2004. godine Putin bilježi novu krizu u svojem predsjedničkom mandatu, kada islamisti u Beslanu na jugu Rusije otimaju tisuću školaraca. Trodnevna opsada završila je upadom specijalaca i pucnjavom u kojoj život gubi više od 200 djece. Tada se prvi put javno nalazi na udaru kritika Rusa, ali ga sve češće dodiruju i negativni komentari sa Zapada.

Sredinom 2000-ih sve su češće optužbe Zapada o tome da se Putin obračunava s političkim neistomišljenicima poput Mihaila Hodorkovskog, naftnog tajkuna koji je nedavno iznenada pomilovan, istraživačke novinarke Ane Politkovske, ubijene zbog izvještavanja o kršenju ljudskih prava u Čečeniji, i Aleksandera Litvinjenka, bivšeg časnika FSB-a koji je kao kritičar Kremlja ubijen radioaktivnom tvari u londonskom egzilu.

Kao dokaz da autokratski vlada Rusijom, Zapad nudi činjenicu da je Putin ukinuo izravne izbore za regionalne guvernere kako bi mogao postavljati svoje ljude, ali i prozirnom, a spretno izvedenom manipulacijom iz svibnja 2008. godine, kada zbog ustavnog ograničenja o dva uzastopna mandata postaje premijerom, a njegov politički saveznik Dmitrij Medvjedev predsjednikom Rusije. Valja podsjetiti kako je Medvjedev aktualni ruski premijer i predsjednik upravnog odbora najveće ruske tvrtke, naftnog diva Gazproma.

Pomno njegovanje imidža

U ljeto 2008. Rusija se nakon nekoliko intervencija na Kavkazu otvoreno sukobljava s Gruzijom i oduzima Tbilisiju dvije pokrajine, Južnu Osetiju i Abahziju, koju osim Moskve i Pridnjestrovlja, još jedne proruske samoproglašene republike, ne priznaje nitko. Putin u Južnoj Osetiji i Abhaziji strateški ostavlja ruske vojnike, što će kasnije ponoviti i prilikom pripajanja Krima.

Vojna pobjeda u prozapadno orijentiranoj Gruziji i činjenica da Rusija zarađuje sve više eura od plina i nafte, koje distribuira većem dijelu Europe, dovoljne su da Putin 2012. osvoji još jedan predsjednički mandat. Potporu mu je dalo više od 60 posto Rusa, a on povjerenje zauzvrat nagrađuje ukazom prema kojem produžuje predsjednički mandat s četiri na šest godina. Davanje sve većih ovlasti samom sebi ne sjeda najbolje među dijelom Rusa te započinju masovne prosvjede optužujući ga za izbornu prijevaru. Najmoćniji Rus na oponente šalje policiju koja nemilosrdno razbija svaki pokušaj otpora, a takvo stanje uglavnom je nepromijenjeno i danas.

Niski ruski demokratski standardi pak ne smetaju međunarodnoj zajednici da 2014. dodijeli Sočiju domaćinstvo Zimskih olimpijskih igara. Rusiju se zbog mnogo čega ne može ignorirati, a na to je očito računao Putin popravljajući u svijetu narušeni ruski imidž gdje god je mogao, uglavnom putem najgledanijih sportskih događaja čija je organizacija protekla gotovo bez mane. Ipak, te godine Putin se odlučuje na vrlo smion potez s obzirom na Zapad. Nedugo nakon što je ugašen olimpijski plamen ruske snage sigurnosti započinju vojnu akciju pripajanja strateški važnog poluotoka Krim jer je u dugotrajnim masovnim prosvjedima srušen saveznik, proruski ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič.

Kako bi opravdao sve češće napade Zapada, Putin organizira referendum za neovisnost Krima, za koji unaprijed zna rezultate, te njime Zapadu potvrđuje volju građana. Budući da je vrlo lako preuzeo Krim, u travnju 2014. odvažio se i na zauzimanje istoka Ukrajine, potrebnog zbog komunikacije s Krimom. Zapad tom prilikom ozbiljno reagira pojačavši svoje snage na istočnim granicama NATO-a, ali Putin 'primiruje loptu' negirajući bilo kakvu upletenost, pri čemu mu pomaže i stalna europska ovisnost o ruskoj nafti i plinu.

Isplativa avantura u Siriji

Već iduće godine Rusija se aktivno uključuje u sukobe u Siriji. Za Putina je riječ o prilici koja se ne propušta jer osigurava trajnu rusku vojnu nazočnost na toplom moru, a rat je mogućnost za isprobavanje i prezentiranje najnovijih ruskih vojnih dostignuća u industriji koja polako postaje jedna od okosnica ruskog izvoza. Uspješna ruska vojna intervencija, koja je osigurala opstanak sirijskog diktatora Bašara al Asada, odaslala je ozbiljno upozorenje Washingtonu koji u bliskoistočnoj regiji, osobito u odnosima s Ankarom, pokazuje slabosti. Washington je pokazao slabosti i krajem 2016. godine, kada se Rusija navodno uplela u predsjedničke izbore u korist Donalda Trumpa, a koji je kao poduzetnik s dobrim poslovnim vezama u Rusiji obećao popravak odnosa s Moskvom.

Dok je Sjedinjene Države potresao skandal zbog umiješanosti Moskve u najvažniji američki politički događaj, ruske tajne službe djelovale su i na Starom kontinentu. Nekadašnji ruski špijun Sergej Skripal i njegova kći jedva su u Engleskoj preživjeli atentat nervnim otrovom novičokom, zaštitnim znakom ruskih tajnih službi, ali taj incident, koji Moskva opovrgava, nije naštetio Rusiji. Kako bi se primirile tenzije na relaciji Kremlj - Zapad, potonji dopušta Rusiji održavanje Svjetskog nogometnog prvenstva 2018. godine, a koje je Putin odlično iskoristio kako bi promovirao tri mjeseca ranije potvrđenu pobjedu na predsjedničkim izborima, što mu osigurava položaj do 2024. godine.

Kada je Putin započinjao svoj politički uzlet, zapadne kolege nisu ga tretirale kao ravnopravnog sudionika globalnih procesa. Štoviše, redovito je marginaliziran, kao što je to bio slučaj prilikom američke intervencije u Afganistanu, kada je Washingtonu ponudio pomoć u ofenzivi. Jednom prilikom ponudio je i da Rusija uđe u NATO, ali je oprezni Zapad odbio to.

Kombinacije za osiguravanje trona

Ostavši u početku svoje vladavine bez potrebnog poštovanja Zapada, Putin se okrenuo Istoku te je s nekadašnjim sovjetskim republikama u središnjoj Aziji stvorio Euroazijsku ekonomsku uniju, blok slobodne trgovine pod nadzorom Moskve. Toj uniji se sve više približava i Uzbekistan, posljednji od 'stanova' koji još uvijek nije u toj uniji i koji sve manje diše 'američki', baš kao i Turska, država koja se pod ruskim utjecajem sve više okreće od svojeg članstva u NATO-u.

Uz to, Putin štiti Iran od zapadnih sankcija, a s Pekingom održava kvalitetne odnose. S druge strane, unatoč naletu petrodolara, ne uspijeva riješiti najosnovnije ruske probleme – ovisnost o izvozu energije, posvemašnju korupciju, pad nataliteta i civilne industrijske proizvodnje, odljev mozgova, pa čak i epidemiju HIV-a.

Kako se Putinu približava kraj posljednjeg mandata, počele su spekulacije da pokušava osmisliti način koji će mu osigurati vlast. Kao jedna od mogućnosti nameće se unija s Bjelorusijom, što Zapadu redovito opovrgava tamošnji predsjednik Aleksandar Lukašenko. Kao druga mogućnost pojavljuje se još jedna zamjena pozicija s Medvjedevim, kojom bi Putin potvrdio namjere da ostvari svoj cilj – postati novovjeki ruski car. Pritom još uvijek ima podršku većine Rusa, za koje je on utjelovljenje Rusije ili, kako je to ovih dana sažeo predsjednik ruskog parlamenta Vjačeslav Volodin, 'danas nema Rusije ako nema Putina'.