Već u izbornoj noći bilo je jasno da će Kolindi Grabar Kitarović biti teško s njima obojicom, i sa Zoranom Milanovićem, ali i s Tomislavom Karamarkom.

Još bi bilo razumljivo da je Karamarko odlučio kratko čestitati predsjedničkoj kandidatkinji svoje stranke, da ju je odlučio najaviti, ali ne: on je odlučio održati govor. Predugačak i znakovit. Ostavio je pobjednicu, predsjednicu, da stoji, da ga gleda i da sa zaleđenim smiješkom čeka svoj red. Nakon što su danima aktivisti protivničke strane po fejsu slali poruke s njegovom sličicom i obrazloženjem da je glas za Kolindu Grabar Kitarović zapravo glas za Karamarka, nakon što je u svim sučeljavanjima predsjednički kandidat Ivo Josipović podbadao Kolindu Grabar Kitarović da zapravo nije autonomna političarka nego samo marioneta u rukama Tomislava Karamarka i Milijana Brkića, Tomislav Karamarko u noći pobjede kao da nipošto nije htio dati priliku Kolindi Grabar Kitarović da se emancipira, da se otrgne i pokaže kao samostalna igračica.

Kao da se i ona već pitala: Pa hoće li mi konačno dati da ja održim govor pobjednice?

Kolinda Grabar Kitarović bila je autonomna „zvijezda“ u trenutku kada ju je Karamarko počeo nagovarati da se kandidira. Imala je snagu i autoriret osobe koja je postala zanimljiva široj hrvatskoj javnosti i prije nego što je nastupila kao predsjednička kandidatkinja, bila je ime koje se pojavilo u anketama prije nego što je dala pristanak stranci i već je tada zabljesnula s respektabilnim postocima. Bila je to nesumnjivo pozicija koja je davala slobodu, pozicija u kojoj je Kolinda Grabar Kitarović vjerojatno mogla postavljati uvjete Tomislavu Karamarku i stranci. Ona je, kažu, inzistirala na tome da ima pravo izabrati najuži tim suradnika, ona je zadržala jaku neformalnu vezu s Matom Granićem, koji uopće nije dio najužeg Karamarkovog tima. Ona je prije prvog izbornog kruga možda još i maštala o tome da može i mora privući šire glasačko tijelo. Ali kao da se sve to istopilo u hodu. Već u drugom krugu Grabar Kitarović je i sama pristala na tu usku vezanost sa strankom, prepustila se onome što je sigurno, onome što joj HDZ-ova mašinerija može dati. Mi smo možda doista gledali put jedne političarke koja je željela biti više od predstavnice stranke kako na kraju postaje vrlo strogo stranački vezana aktivistica. Toliko vezana da u noći u kojoj je ona izvojevala pobjedu mora predugo čekati red da joj Tomislav Karamarko uopće dade riječ.

Ima li u njoj mudrosti i želje da se opet vrati na onu početnu poziciju? Poziciju samostalne političarke koju je Tomislav Karamarko trebao moliti da se kandidira? Je li to uopće moguće: tu je teret i obaveza i odgovornost prema stranci koja je izgurala projekt u teškom drugom krugu. A sada možda i želja da si uopće ne otvara tu frontu jer je već s druge strane dočekuje furija u liku Zorana Milanovića.

Milanović je dočekao je novu predsjednicu očekivano vrlo neprijateljski. Za razliku od poraženog predsjedničkog kandidata Ive Josipovića koji je govorio dostojanstveno i bez mrvice cinizma, Milanović je Kolindu Grabar Kitarović dočekao uvredama da je „militantni vojnik svoje stranke“, „aparatčik“, ako se njega pita njemu je „nezamislivo“ da ona najavljuje sazivanje sjednice Vlade o teškoj gospodarskoj situaciji kako je najavljivala u sučeljavanjima, a aludirao je i da HDZ-ov novac u kampanji nije bio čist, za razliku od SDP-ovog. Posve je jasno da Kolindu Grabar Kitarović s te strane očekuje dramatično natezanje.

Može li taj odnos napetosti između Ureda predsjednika i Vlade donijeti novu kvalitetu? Teško u godini uoči parlamentarnih izbora. Zoran Milanović, premijer koji dan danas za probleme svoje vlade voli optuživati prethodne vlade i uzroke svog neuspjeha vidi posvuda samo ne kod sebe, eventualno će na popis uzroka dodati još i pritisak predsjednice Grabar Kitarović. Počet će mu se priviđati opasna militantna vojnikinja u svakoj prigodi u kojoj će mu se to učiniti kao zgodan alibi.

Teoretski, ako bi i nakon silnih natezanja, predsjednica utjerala održavanje izvanredne sjednice vlade o gospodarskoj situaciji – što bi se dogodilo? Bi li se pokrenuli nekakvi ozbiljni procesi? Bi li ona uspjela utjerati uključivanje gospodarskih eksperata u raspetljavanje tekućih gospodarskih nevolja ili zahvate koji će brzo olakšati situaciju socijalno ugroženima, blokiranima ili nezaposlenima? To će možda biti gesta, paljenje crvenog alarma da smo doista u opasno lošoj situaciji, ali neovisno o tome što je njezin prethodnih Josipović oklijevao u korištenju mehanizama alarmiranja da je sve otišlo k vragu, ona neće doista moći učiniti ništa dramatično korisno za ugrožene. Pri tome će naravno ona imati alibi da ne može ništa učiniti niti pokrenuti jer Vlada „ne zna i ne može“ – kako je to mnogo puta govorila u predizbornoj kampanji.

Zapravo, u noći drugog kruga predsjedničkih izbora svima nama je započela predizborna kampanja za parlamentarne izbore. Dobili smo predsjednicu koja će tvrditi da do parlamentarnih izbora ne može mnogo toga učiniti jer je tu nemoguća Vlada Zorana Milanovića. Za one bliske HDZ-u koji su u njoj vidjeli novu snagu HDZ-a koja bi mogla trasirati novi smjer stranke, proeuropski, mekaniji, tolerantniji, vjerojatno će biti obrazloženje da je sada sve skupa preosjetljivo i da ne treba dirati u dosadašnji smjer HDZa da se ne bi škodilo stranci u srazu sa SDP-om. Konačno, ona sada mora izaći iz HDZ-a i nipošto ne može ostati nešto kao ogledni primjer drugog mogućeg lica HDZ-a. Ali teško će se ograditi od permanentnih sumnji da sve što čini uoči parlamentarnih izbora zapravo čini za bolje pozicioniranje HDZ-a.

S druge strane, dobili smo još gnjevnijeg Zorana Milanovića koji će tvrditi da tek sada ne može ništa učiniti jer „smo si izabrali“ militantnu vojnikinju HDZ-a za predsjednicu. Ima i onih koji ponovno vide šansu za preslagivanje unutar SDP-a. Baš kao što su vidjeli tu priliku nakon izbora za EU Parlament. Ali ako tada nije bilo snage za demilanovićevizaciju SDP-a, teško da će biti sada. Izgledaju li vam Rajko Ostojić, Josip Leko ili sada skinuti s trona Ivo Josipović kao komandosi koji će učiniti čuda u umornom i dezorijentiranom SDP-u? Prije izgledaju kao političari koji čeznu za dobrim godišnjim odmorom, da se malo maknu od te glasne i nerazumne svjetine, od svih tih nezaposlenih i bijesnih i blokiranih i jadnih koji bi željeli živjeti dostojanstveno i pristojno u Hrvatskoj. Pa će onda nakon odmora popiti zeleni čaj i promisliti što bi mogli, jednog dana.

2015. godina je godina permanentne predizborne kampanje, preslagivanja i ubacivanja u neprijateljske redove. Kolinda Grabar Kitarović, neovisno o romantičnim obećanjima o tome da Hrvatsku želi učiniti najprosperitetnijom državom, zapravo postaje prije svega faktor na predstojećim parlamentarnim izborima. Za novu hrvatsku predsjednicu doista životna prilika da pokaže da nije marioneta, da može biti snažna i autonomna, a koliko će joj to biti teško u oba smjera, svjedočili smo već u noći njezine pobjede.