Pišu li to svjetski mediji tekstove o hrvatskim društvenim zastranjenjima udruženo i 'po narudžbi' kako bi opanjkali nedužne ili se iza svega krije neki jednostavniji odgovor, pita se kolumnist tportala. Obrađujući recentne napise u stranim medijima koji redom prozivaju hrvatsku desnicu opisuje dvije mogućnosti: ili su se svi urotili pa uz domaće drukere provode jugokomunističke napade na sve hrvatsko ili je Hrvatska zastranila pa vrijedi poslovica da gdje ima dima ima i vatre. Kako onda nastaju tekstovi u kojima se u inozemstvu loše piše o hrvatskim vlastima i zašto se bude sjećanja na srpsku kuknjavu o vatikansko-njemačko-američkoj uroti devedesetih?
To, dakle, izgleda ovako.
Urednike Der Spiegela na mobitel nazove neki udbaš ili jugokomunist koji danas živi u Hrvatskoj i kaže: 'Guten Tag, Genossen. Čujte, ja bih od vas naručio jedan članak u povodu sto dana nove hrvatske vlade, a u njemu trebate napisati da je ministar kulture ovakav, premijer onakav, da je atmosfera u hrvatskom društvu takva i takva. Poslat ću vam sve detaljno na mejl, vaše je da to prevedete na njemački jezik, lijepo opremite i raspalite kao glavnu vijest na vašem portalu, koji je među najčitanijima u cijelom njemačkom govornom području.'
Urednici Der Spiegela, naravno, odmah odgovore: 'Jawohl! Cijeli svijet misli da smo mi kao nekakav nezavisan i profesionalan medij, jer smo kroz desetljeća postojanja nemilosrdno kritički pisali o njemačkim vlastima, jer nam je osnivač Rudolf Augstein čak početkom šezdesetih godine završio u zatvoru jer je objavio državnu tajnu, jer smo razotkrivali špijuniranje NSA, jer smo uvijek ozbiljno shvaćali svoju funkciju novinara kao sedme sile pred kojom trebaju drhtati političari i svi drugi moćnici, pa je čak i jedan Helmut Kohl godinama odbijao za nas dati intervju koliko smo mu se zamjerili svojim pisanjem. Da sad ne nabrajamo, druže komandante, znate i sami koliko dobro smo uvjerili svijet da smo ozbiljan medij i profesionalni novinari, a mi cijelo vrijeme sve to radimo samo da bismo napakostili novoj hrvatskoj vladi po vašem naređenju. Toliko smo čekali, sad je konačno došao taj trenutak! Stoga vas molimo da u svom mejlu budete što precizniji kako bismo objavili baš ono što vi hoćete od slova do slova! Naravno da taj tekst neće biti realan prikaz stanja u hrvatskom društvu koje je očito svakome s pola mozga i zdravim očima nego propaganda iluzija pisana po vašem nalogu i uputama koju ćemo dati nekom novinaru da potpiše svojim imenom.'
I tako je zapravo nastao Spiegelov članak objavljen pod naslovom 'Hrvatski nacionalizam: strah od nove Mađarske', koji ne samo da je pročitan diljem Njemačke, Austrije i Švicarske nego je prilično jako odjeknuo i u hrvatskoj javnosti. Tako su, ako ćemo vjerovati objašnjenjima koja dolaze iz vladajućih krugova i pripadajućim ih medijskim ispostavama i intelektualnim satelitima, nastali novinarski tekstovi objavljeni u stranim medijima otkako je u našoj Republici vlast preuzela tzv. suradnja Domoljubne koalicije predvođene Tomislavom Karamarkom, Mosta Bože Petrova i one man show stranke Bandić Milan365.
Teorije urote protiv Occamove britve
Dobili su tako proteklih mjeseci svoje jugokomunističke upute od onih koji mrze sve hrvatsko i Le Monde i Der Standard, i Die Zeit i Die Tageszeitung, i Agence France Presse i Reuters, i kulturnjačka televizija Arte i Die Presse, i još puno drugih svjetskih medija (doista je teško pobrojati sve!), a evo nedavno i Foreign Policy. Svi ti su svjetski mediji premreženi jugokomunistima i ljevičarima, svi objavljuju naručene članke, svi oni sudjeluju o međunarodnoj uroti protiv Hrvatske zbog upozoravanja da se u Lijepoj Našoj pod novom vlašću guši sloboda medija i provodi fašizacija društva te da je premijer postao čovjek za kojeg nitko u državi nikad prije nije čuo dok nije postao premijer. Nevjerojatno, podsjeća na vatikansko-njemačko-američku urotu protiv Srbije s početka devedesetih!
To je ono u što bi građani naše Republike trebali povjerovati, to se sustavno servira u javnosti kao logično objašnjenje. No Occamovabritva, s kombinacijom minimalno zdravog razuma i intelektualnog poštenja, ukazuje na to da takva objašnjenja ne drže vodu. Dapače, uvredljiva su i za inteligenciju građana RH i za profesionalni integritet svih spomenutih medija te njihovih urednika i novinara. Postoji, naravno, logičnije objašnjenje - u Hrvatskoj se događa to o čemu pišu strani (i domaći) mediji, što je relevantna i legitimna novinarska tema te se zato i objavljuje i dobiva toliki prostor. Pritom treba i naglasiti da su - ništa neuobičajeno - različiti strani mediji temu obradili različitom novinarskom kvalitetom, pa se tako Spiegelovu članku ne može argumentirano prigovoriti ni u vezi jednog slova, dok onaj u Foreign Policy sadrži i pacerske faktografske pogreške. No to što jedan autor nije provjerio koliko je u međuvremenu Srba u Hrvatskoj i ne zna da je Zlatko Hasanbegović sada član HDZ-a ne mijenja puno na stvari. Poruka je objavom tih tekstova u relevantnim medijima jasna i ne treba od nje graditi teorije zavjere od kojih bi neugodno bilo i Iliji Čvoroviću iz 'Balkanskog špijuna'.
Hrvatska postaje prvenstveno opasna za vlastite građane, ali i šire, kao dio liberalno-demokratske Europske unije čije neke istočne članice tonu u demokratski legitimiranu autokraciju i nacionalizam, pišu europski mediji. Sve je to 'neutemeljeno', sve su to 'manipulacije', ponavlja novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović koji je u međuvremenu doista postao medijska zvijezda u Europi i šire, bez konkurencije u svijetu najpoznatiji ministar kulture u hrvatskoj povijesti. Prethodno je uspijevao dobaciti najdalje do Beograda i svog frenda Bojana Dimitrijevića, historičara koji se ističe angažmanom na rehabilitaciju Draže Mihajlovića i nacističkog potrčka Milana Nedića. Sad Hasanbegoviću tekstove posvećuje pariški Le Monde; dobar glas daleko se čuje!
Čak se i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović naljutila zbog pisanja stranih medija, pa je u intervjuu za Dnevnik HTV-a jasno i glasno poručila veleposlanicima da nedovoljno dobro umivaju trenutačno lice trenutne hrvatske vlasti nego se neki od njih čak slažu s ocjenama stranih medija.
Zašto biraju samo 'one koji blate Hrvatsku'?
No ako ćemo slijediti unutarnju logiku teorije urote koja se pokušava prodati hrvatskoj javnosti, o organiziranom 'blaćenju Hrvatske u inozemstvu', zabavno pitanje koje iz toga proizilazi je - pa zašto nitko u svim tim svjetskim medijima ne uzima ozbiljno intelektualne gromade domaće desnice, koje ovih dana defiliraju u Studiju 4 HTV-a i 'napaćenom narodu' objašnjavaju što se tu zapravo događa? Zašto Der Spiegel pita za komentar Žarka Puhovskog, a ne Marka Franciškovića? Zašto inače The Economist uzima izjave od Dejana Jovića umjesto od Vice Batarela? Zašto Die Zeit intervjuira Nenada Popovića, a ne Hrvoja Hitreca?
Odgovor je očit: zbog jugokomunističko-ljevičarsko-liberalne infiltracije svih onih koji mrze sve što je hrvatsko u svjetske medije svi ti mediji ne vide te hrvatske genijalce koji su im pred očima i tako rado bi bili dovoljno relevantni da ih netko izvana pita za mišljenje. Nego samo pitaju izdajice domovine. Ali, važno je da vidi Kovačićev HTV, koga uopće briga za ostalih sedam milijardi ljudi na svijetu, koga briga za Der Spiegel, kad nisu četiri milijuna Hrvata. A kroz svoja neuvjerljiva objašnjenja toga da strani novinari pišu na daljinski upravljač centara moći usput razotkrivaju vlastitu poziciju onih koji su na nečijem daljinskom, pa ne mogu uopće zamisliti slobodne i neovisne građane koji kao novinari rade svoj posao odgovorno i profesionalno, bez ikakvih skrivenih namjera i bez ičijeg naređenja.
Naravno, ima u tom paranoičnom plakanju onih koje mediji nisu pitali za mišljenje i mnogo internaliziranog kolonijalnog mentaliteta, jer oni ne samo da pate što ih nitko vani ništa ne pita jer im nisu nikako relevantni, nego i pate jer se o novoj hrvatskoj vladi piše nešto loše, uzimajući kao da je medijska kritika vlasti jednaka i napadu na cijelu državu. Napisati ili reći nešto loše o bilo kojoj hrvatskoj vladi nije nikakvo blaćenje Hrvatske nego uobičajena demokratska praksa, sloboda govora i mišljenja koja može biti problematična samo totalitaristima i podanicima. Građanima je to najnormalnija stvar - pričati protiv vlade i zviždati predsjednici posve je neproblematično, zapravo poželjno!
Ono što se pak treba naučiti iz niza kritički intoniranih tekstova u stranim medijima o novoj hrvatskoj vladi i atmosferi u društvu koju proizvodi jest to da su svi ti mediji pisali o svojim vladama mnogo oštrije nego o aktualnoj hrvatskoj. Jer tako to ide u demokratskom društvu u kojemu postoji sloboda medija. Pretjerano dramatiziranje o svemu tome te izmišljanje najluđih objašnjenja zašto je tako, tek je pokazatelj izostanka samopouzdanja, građanske svijesti i nedovoljne demokratske zrelosti.
