Znate li što je to titologija? Potražite li pomoć Googlea, pitat će vas jeste li mislili na mitologiju, a kad potvrdite da niste, samouvjereno će vas odvesti na stranice koje se bave fenomenom Josipa Broza Tita. Ali i Google griješi, zar ne?
Prvo što je Lars von Trier napisao u antiscenariju za svoj antifilm 'Antikrist' bio je naslov. Neodlučnost oko naslova bila je prosvjetiteljski hit, pa tako imamo 'Emila ili O odgoju', 'Juliju ili Novu Heloizu', 'Candide ili Optimizam'. Radionice kreativnog pisanja uče da se naslov piše posljednji, što podriva metodu osnovnoškolskog stvaranja teksta prema zadanom naslovu i priziva fobiju od osamljenog naslova na praznom crtovlju zadaćnice.
Giancarlo Maiorino, autor prve i jedine komparativne studije o važnosti naslova i njegova odnosa sa sadržajem, kaže da je naslov sjeme u kojem se nalazi stablo. Sustavna povijest naslova različitih umjetničkih djela nažalost ne postoji, ali Maiorinijeva poetika, ograničena na analizu naslova književnih tekstova, vrijedan je doprinos titologiji ili, zgodnohrvatski, naslovologiji. Kako teorija nikad nije onoliko daleko od prakse koliko se to na drugi i treći pogled čini, prosječan konzument doista u načelu vjeruje da je naslov klica teksta, čak i kad se na svoje oči više puta dnevno uvjeri da on zna biti i senzacionalistički obojeno slijepo crijevo ili presahli ud tekstualnog konstrukta.
Fatalna privlačnost pojednostavljivanja
Ako s gnušanjem odbijate ideju da ste dio skupine onih koji na temelju naslova odlučuju koju će knjigu čitati, morate priznati da vas naslov ipak katkad privuče u kino. Čovjek iza zastora (ili, u ovom slučaju, ljudi iza kinoplatna) vodi se načelom šarene, uzbudljive ambalaže. Zašto bi inače originalnom naslovu aktualne biografije Sergea Gainsbourga, 'Gainsbourg', dodali 'Opasne misli'? Ako nije opasno, savršeno, kobno, fatalno i po mogućnosti u posljednji čas i do posljednjeg daha, ne vrijedi vaših trideset i pet kuna.
Ostanimo još malo u kinu i utvrdimo gradivo: naslovi, ili barem većina njih nisu usputni, površni, dekorativni, nevini, već su kompleksni, višeznačni, slojeviti, promišljeni. Teško ih je prevesti, i zato se uglavnom adaptiraju, katkad u suradnji s prevoditeljima, ali većinom ne. Neću ponavljati već ofucane primjere maestralno fulanih naslova poput 'Razarajućeg Harryja', 'Potpunog opoziva' i 'Neprijateljskog rudnika'. Vježbe radi, poigrajte se sami pa probajte u dvije, tri riječi prevesti, recimo, nekoliko Kubricka. 'Clockwork Orange', 'Full Metal Jacket', 'Dr. Strangelove'? Ili pokušajte u hrvatskom naslovu prenijeti dvoznačnost engleskog glagola shoot u Fordovom remek-djelu 'The man who shot Liberty Valance'. 'Wag the Dog' – 'Predsjedničke laži'? Pa jesu oni normalni? Da, užas. A vaš bi prijedlog bio? Bolje zvuči na engleskom? Recite to roditeljima koji su u školi učili ruski, a silno ih zanima što je to pjesnik htio reći.
Izaberi jedan naslov, sigurno ćeš pogriješiti
A ne mora biti da bolje zvuči na engleskom. 'Studengora' ima u sebi više melodije od 'Cold Mountain', a 'Zaselak' vam u hipu nacrta atmosferu bolje od 'The Village', ma koliko mi anglofili šutjeli o tome. I nemojte mi reći da ne roflate na pornografske parafraze naslova filmskih klasika, opet na hrvatskom.
U originalu ili prijevodu, dvojbe nema: u ovoj eri mini formi, naslovi su nam važniji nego što mislimo i volimo ih više nego što smo spremni priznati. Nekad napišemo samo njih i tako dobro zvuče da zaslužuju elaboraciju. A okupimo li sve te male priče i posložimo ih kako treba, uz poželjnu dozu opreza, eto gotove forme. Može i u stihu!