Balfourova deklaracija

Zbog toga se Al Jazzera vratila gotovo sto godina unazad, u studeni 1917. godine, kada je tadašnji britanski ministar vanjskih poslova Arthur Balfour napisao pismo naslovljeno na Lionela Waltera Rothschilda, čelnog čovjeka britanske židovske zajednice. Pismo je bilo kratko i sastojalo se od samo 67 riječi, ali je njegov sadržaj imao seizmički učinak na Palestinu. Naime njime se britanska vlada obvezala na 'uspostavu nacionalnog doma za židovski narod u Palestini' i na olakšavanje 'postizanja tog cilja'. Pismo je poznato kao Balfourova deklaracija, kojim je Velika Britanija obećala cionističkom pokretu zemlju u kojoj su palestinski Arapi činili više od 90 posto stanovništva.

U srpnju 1922. Liga naroda povjerila je Velikoj Britaniji mandat za upravljanje Palestinom. Britanski mandat uspostavljen je 1923. i trajao je do 1948. Tijekom tog razdoblja Britanci su omogućili masovnu imigraciju Židova jer su novi stanovnici bježali od nacizma u Europi. Prema britanskim podacima, gotovo 380 tisuća Židova doselilo se na područje Palestine od 1920. do 1946. godine.

Arapski ustanak

Zbog demografskih promjena i britanske konfiskacije zemlje, potom predane židovskim doseljenicima, organiziran je Arapski ustanak, a trajao je od 1936. do 1939. godine. U travnju 1936. novoosnovani Arapski nacionalni odbor pozvao je Palestince na opći štrajk, uz uskratu plaćanja poreza i bojkot židovskih proizvoda u znak prosvjeda protiv britanskog kolonijalizma i rastućeg useljavanja Židova. U te tri godine pobune, koju su Britanci brutalno ugušili, navodi Al Jazeera, ubijeno je 5000 Palestinaca, 15.000 do 20.000 ih je ranjeno, a 5600 zatvoreno.

Do 1947. židovsko stanovništvo došlo je do udjela od 33 posto u Palestini, ali su posjedovali samo šest posto zemlje. Nakon Drugog svjetskog rata stvoreni Ujedinjeni narodi donijeli su na Općoj skupštini u studenom 1947. godine rezoluciju o podjeli Palestine na dvije države, židovsku i arapsku, s Jeruzalemom pod upravom UN-a. Arapski svijet odbacio je taj plan, tvrdeći da je nepravedan i da krši Povelju UN-a. Prema njemu, oko 56 posto Palestine dodijeljeno je židovskoj državi, uključujući većinu plodnog obalnog područja. U to vrijeme Palestinci su posjedovali 94 posto povijesne Palestine i činili 67 posto stanovništva.

Vrijeme Nakbe

Prije nego što je Britancima istekao mandat i prije nego što je Izrael proglasio državu kreće protjerivanje Palestinaca. Situacija je eskalirala u pravi rat 1948. godine odlaskom britanskih snaga te proglašenjem izraelske države 14. svibnja 1948. godine, odnosno ulaskom susjednih arapskih vojski. Novouspostavljene izraelske snage pokrenule su veliku ofenzivu. Sljedećeg dana počeo je Prvi arapsko-izraelski rat, a borbe su završile u siječnju 1949. nakon primirja između Izraela i Egipta, Libanona, Jordana i Sirije.

Rezultat rata bilo je, navodi se na stranicama UN-a, trajno raseljavanje više od polovice palestinskog stanovništva. Taj period Palestinci nazivaju Nakba, odnosno katastrofa, koja je rezultirala oduzimanjem imovine i zaustavila njihove snove o vlastitoj državi. U ratu je, navodi Reuters, oko 700.000 Palestinaca, polovica arapskog stanovništva Palestine pod britanskom vlašću, pobjeglo ili protjerano iz svojih domova, završivši u Jordanu, Libanonu i Siriji, kao i u Gazi, Zapadnoj obali te istočnom Jeruzalemu.

Izrael je od početka osporavao tvrdnju da je protjerao Palestince iz njihovih domova navodeći da ga je pet arapskih država napalo na dan stvaranja države. U prosincu 1948. Opća skupština UN-a pozvala je na povratak izbjeglica, povrat imovine i obeštećenje, a sporazumi o primirju zaustavili su borbe 1949., ali formalnog mira nije bilo. Oko 150 tisuća Palestinaca ostalo je živjeti u novoformiranoj državi, Egipat je preuzeo Pojas Gaze, a 1950. Jordan je započeo svoju administrativnu vlast nad Zapadnom obalom.

Naksa nakon Nakbe i novi ratovi

Skoro dvadeset godina od stvaranja države, odnosno 1967. godine, podsjeća Reuters, Izrael je pokrenuo Šestodnevni rat. U njemu je preuzeo Pojas Gaze, Zapadnu obalu, arapski istočni Jeruzalem i sirijsku Golansku visoravan. Za neke Palestince to je dovelo do drugog prisilnog raseljavanja ili Nakse, što na arapskom znači 'unazad'.

Šest godina kasnije, 1973., Egipat i Sirija napali su izraelske položaje duž Sueskog kanala i Golanske visoravni, čime je započeo Jomkipurski rat. Izrael je potisnuo obje vojske u roku od tri tjedna.

Izrael je potom, 1982., napao Libanon te su tisuće palestinskih boraca pod vodstvom Jasera Arafata evakuirane morem nakon desetotjedne opsade. Godine 2006. ponovno je izbio rat u Libanonu nakon što su militanti Hezbolaha zarobili dva izraelska vojnika, a Izrael je uzvratio.

Godine 2005. Izrael je napustio Gazu, koju je osvojio od Egipta 1967., ali sukobi u njoj izbijali su 2006., 2008., 2012., 2014. i 2021. godine. Uključivali su izraelske zračne napade i palestinska granatiranja, a ponekad i prekogranične upade obiju strana.

Dvije intifade

Osim ratova, dogodile su se dvije palestinske intifade ili pobune između 1987. i 1993. i ponovno 2000.-2005. U drugoj je došlo do niza Hamasovih samoubilačkih napada protiv Izraelaca.

Pokušaji pomirbe

Godine 1979. Egipat i Izrael potpisali su mirovni sporazum, okončavši 30 godina neprijateljstva. Izraelski premijer Jichak Rabin i Arafat rukovali su se 1993. godine potpisavši Sporazum iz Osla o ograničenoj palestinskoj autonomiji. Godinu kasnije Izrael je potpisao mirovni sporazum s Jordanom.

Na samitu u Camp Davidu 2000. godine američki predsjednik Bill Clinton, izraelski premijer Ehud Barak i Arafat nisu uspjeli postići konačni mirovni sporazum.

Dvije godine kasnije Arapi su ponudili Izraelu normalne veze sa svim arapskim državama u zamjenu za potpuno povlačenje s teritorija koji je zauzeo u Šestodnevnom ratu 1967., stvaranje palestinske države i 'pravedno rješenje' za palestinske izbjeglice. Očekivano, ta ideja nije prihvaćena.

Mirovni pregovori su u zastoju od 2014., kada su propali pregovori između Izraelaca i Palestinaca u Washingtonu. Palestinci su kasnije bojkotirali dogovore s administracijom predsjednika SAD-a Donalda Trumpa jer je preokrenula desetljeća američke politike odbijajući podržati rješenje o dvije države - mirovnu formulu koja predviđa palestinsku državu uspostavljenu na teritoriju koji je Izrael zauzeo 1967. godine.

Administracija američkog predsjednika Joea Bidena usredotočila se na pokušaje osiguravanja 'velike pogodbe' na Bliskom istoku, što uključuje normalizaciju odnosa između Izraela i Saudijske Arabije.

Posljednji rat diplomatski je neugodan za Rijad, uključujući još neke zemlje Zaljeva, kao i druge arapske države koje su potpisale mirovne sporazume s Izraelom.

Glavna izraelsko-palestinska pitanja

• Dvodržavno rješenje uključuje, uz Izrael, stvaranje države za Palestince na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze. Međutim Hamas, za zapadne zemlje teroristička organizacija, odbio je dvodržavno rješenje i zakleo se na uništenje Izraela.
• Većina zemalja smatra ilegalnim židovska naselja izgrađena na zemlji okupiranoj 1967. Izrael to osporava i navodi povijesne i biblijske veze s tim teritorijem. Njihovo kontinuirano širenje jedno je od najspornijih pitanja između Izraela, Palestinaca i međunarodne zajednice.
• Palestinci žele da istočni Jeruzalem, koji uključuje mjesta sveta muslimana, Židova i kršćana, bude glavni grad njihove države. Izrael kaže da Jeruzalem treba ostati njegova 'nedjeljiva i vječna' prijestolnica. Izraelsko pravo na istočni dio Jeruzalema nije međunarodno priznato. Trump je priznao Jeruzalem kao glavni grad Izraela – ne navodeći opseg svoje jurisdikcije u spornom gradu – i u njega premjestio američko veleposlanstvo 2018. godine.

Izbjeglice

Danas oko 5,6 milijuna palestinskih izbjeglica – uglavnom potomaka onih koji su pobjegli 1948. – živi u Jordanu, Libanonu, Siriji, na Zapadnoj obali, koju je Izrael okupirao, i u Gazi. Otprilike polovica registriranih izbjeglica nema državljanstvo, govore podaci palestinskog ministarstva vanjskih poslova, i mnogi žive u prenapučenim kampovima.

Palestinci već dugo traže da se izbjeglicama dopusti povratak s milijunima njihovih potomaka. No za Izrael to ne dolazi u obzir i smatra da se svako preseljenje palestinskih izbjeglica mora dogoditi izvan njegovih granica.