Taj je dan iz temelja promijenio odnos SAD-a prema svijetu, ali i unutarnje odnose u zemlji. Započeo je rat protiv terorizma, a George W. Bush je, uz podršku gotovo čitave međunarodne zajednice, krenuo u napad na Afganistan kako bi skršio Al Kaidu i likvidirao njezinog lidera Osamu bin Ladena.

Busha tada podržava gotovo čitava zemlja, svi su ujedinjeni u domoljubnom žaru, a vlada i središnja banka pokreću financijske projekte koji bi trebali osigurati da ne dođe do gospodarskog pada i tu, zapravo, pod okriljem Alana Greenspana, šefa Federalnih rezervi, počinje napuhavanje financijskog balona koji će spektakularno eksplodirati sedam godina kasnije i odvesti svijet u recesiju iz koje se još nije izvukao.

Amerika će se, nakon Afganistana, najduljeg vojnog sukoba u svojoj povijesti, pod okriljem 'rata protiv terorizma' zaputiti i u avanturu u Iraku koja je svijet okrenula protiv Washingtona i izazvala brojne posljedice čije je dosege još uvijek teško pojmiti: nedavno je Desmond Tutu, južnoafrički borac protiv aparthejda i dobitnik Nobelove nagrade za mir izjavio kako je krvoproliće u Siriji izravna posljedica američke intervencije u Iraku.

Arapsko proljeće

Ima teorija prema kojima je i Arapsko proljeće na svoj način rezultat vojne intervencije u Iraku koja je pokazala kako lako diktatori mogu pasti. Jedna je od izravnih posljedica i jačanje uloge Irana na prostoru Perzijskog zaljeva što je pak rezultiralo prekidom mirovnih pregovora između Izraela i Palestinaca. SAD je zapao u najveće dugove u povijesti, narušio svoja brojna povijesna savezništva, a na kraju se morao povući iz Iraka - to je posao koji je morao napraviti Barack Obama - ostavljajući Irak na vjetrometini regionalnih tenzija i unutarnjih sporova (Kurdi - suniti - šijiti).

Obama je odlučio i da će se povući iz Afganistana i tako konačno izvući zemlju iz dvaju regionalnih ratova za koje je gotovo sigurno da neće polučiti rezultat koji je Bush svojedobno na sva usta najavljivao - uništenje terorizma i diktature. Kad je o ovom prvom riječ, Obama je konačno došao glave Osami bin Ladenu, ali teroristi su se preselili u nestabilne afričke države, a diktature su konačno počeli rušiti sami Arapi tražeći više demokracije.

Odlazak u rat u Iraku bio je na svoj način početak kraja Bushove administracije koja je doživjela težak poraz već na izborima za Kongres 2006., a zatim su uslijedili ozbiljni raskoli unutar republikanske stranke koja je, teška srca, 2008. za predsjedničkog kandidata poslala Johna McCaina kako bi pokušala nekako ublažiti negativnu ostavštinu Busha i njegovih neokonzervativaca. No samo četiri godine kasnije, radikalna desnica opet staje na svoje noge, potaknuta i uspjesima pokreta Tea Party (Čajanka, radikalni desni pokret koji je 2010. osvojio izuzetno značajan postotak republikanskih glasova) i odabire svog pravog kandidata, bogatog Mitta Romneyja.

SAD iscrpljen ratovima

No samo jedanaest godina nakon napada Al Kaidinih operativaca svijet se iz temelja promijenio. Prije samo osam godina na prvim izborima nakon napada, oko dvije trećine glasača nacionalnu sigurnost smatralo je važnijom od stvaranja radnih mjesta (ne treba zaboraviti da je to razdoblje umjetne konjukture kada je gospodarstvo izgledalo prosperitetno). Bush je tada na toj osnovi pobijedio demokratskog kandidata Johna Kerryja, da bi raspad počeo već na izborima za Kongres 2006. i konačno porazom McCaina 2008. Ove godine samo trećina birača smatra pitanje nacionalne sigurnosti važnim za odluku, a gotovo dvije trećine brine samo ekonomija.

SAD je iscrpljen dvama ratovima i teškom krizom koja je uništila osam milijuna radnih mjesta, enormnim dugom i ekonomijom koja se izuzetno sporo oporavlja. Prije osam godina, a i četiri, ubojstvo Bin Ladena značilo bi čistu pobjedu na izborima. Sada je to gotovo nevažno; ključno je pitanje znači li zdravstvena reforma novi udarac na sve tanji džep srednje i niže klase i čija je porezna reforma bolja: Obamina, koji udara na bogate kako bi olakšao život siromašnima ili Romneyjeva, koji želi olakšati porezni pritisak na bogate kako bi oni lakše otvarali mjesta i tako omogućili siromašnima da nađu posao.

Na valu takvog kopernikanskog obrata na političkoj sceni uslijedila je promjena odnosa prema 11/9. Zaklada zadužena za spomen žrtava u srpnju je najavila kako ove godine političari prvi put neće držati govore u memorijalnom centru; mogu samo doći kao promatrači. Ondje će se pročitati imena svih, 2.751 žrtve napada na Blizance. Jasno, i takva je odluka izazvala burne reakcije, jer je isključivanje politike također politička odluka.

No oba su predsjednička kandidata pokazala puno razumijevanje za tu odluku te su na neki način na današnji dan suspendirala svoje kampanje i iz medija povukla sve negativne oglase.

Deseci tisuća stradalih u New Yorku

Ali ni tako depolitizirana komemoracija nije ostala bez dubokih kontroverzija. Naime, samo je prošli tjedan vatrogasna postrojba New Yorka dodala još devet imena na popis onih koji su umrli od bolesti koje su izravna posljedica spasilačkih aktivnosti na prostoru gdje su nekad stajali Blizanci.

Prema nekim procjenama, više od tisuću ljudi, policajaca, vatrogasaca, pripadnika ostalih službi, ali i civila umrlo je od posljedica rušenja zgrada Svjetskog trgovinskog centra. Čak 20.000 radnika se i dalje liječi, a 40.000 pod stalnim je zdravstvenim nadzorom. No i ovdje ima problema. Naime, kod ljudi koji su bili izloženi posljedicama katastrofe počele su se javljati bolesti koje do sada nisu bile evidentirane kao posljedica rušenja pa im je otežan pristup do fonda za kompenzaciju vrijednog 2,7 milijardi dolara. Njima pak ne preostaje ništa nego da pričekaju dok se i njihove tegobe, a najčešće je riječ o nekoj vrsti raka, ne stave na popis.

Jedna od žena žrtava u Blizancima je stoga ovih dana zavapila preko medija: 'Zašto ulažemo toliki novac u nove zgrade (uređenje cijelog prostora do sada je stajalo 15 milijardi dolara) kad ljudi nemaju dovoljno novca da kupe aparate koji im olakšavaju disanje?'