Na većini partija i klupski večeri, posebno onih manjih, organizatori istih se pokrivaju isključivo preko – prodanih ulaznica.

Jako jednostavna činjenica, ali uvijek vrijedna isticanja, pošto i dalje ima dosta onih koji je nisu svjesni! Pretpostavljam da mnogi rezoniraju da će, ako i upadnu džabe, ono što ne ostave na ulazu ionako ostaviti na šanku i šta sad, lova se vrti i ovako i onako...

Samo što se, jebiga, ne vrti ‘svima’: zarada sa šanka u pravilu ide klubu, a organizator se krpa s onim što se sakupilo na ulazu (... plus nešto sitno u pretprodaji). U pravilu, također, nema ni neku sponzorske vilu koja će čarobnim štapićem riješiti sve financijske probleme: organizator ulaže ‘svoje’ novce, i ako bude na gubitku – snosi ga sam samcat.

Uzmimo za primjer organizatora koji dovodi stranog DJ-a. Za njega prvo treba uplatiti određen honorar; jest da su manje komercijalni DJ-i mahom razumni ljudi koji će svoje zahtjeve prilagoditi okolnostima gaže, ali strano ime koje išta vrijedi će teško ići ispod 500 eura. Zatim treba platiti i avionsku kartu. Pa još i smještaj i hranu. Što se sve još dade nekako isfurati ako se radi rejv u nekom velikom prostoru, ali kad je riječ o klubu za parstotinjak ljudi...

U takvim klubovima si prije nekoliko godina mogao upad na večer s ‘isključivo domaćim’ DJ-ima naplaćivati 50 kuna i očekivati dobru posjećenost, dok je danas čak i za strane DJ-e publici mentalna barijera negdje oko... 35-40 kuna? Što nipošto nije dobro: znam, recimo, za jedan ne tako davan slučaj kad se nekolicina promotora novčano udružila kako bi doveli jednog stranog DJ-a, i klub bio pun, a opet – svi skupa završili u minusu.

A čak i ako je večer samo s domaćim DJ-ima... Pa, zamislimo ovakvu situaciju: s tri DJ-a si dogovorio da vrte za po 300 kuna, upad naplaćuješ 15 kuna, i dođe ti sedamdeset ljudi, od kojih je njih pola na popisu... To je već pola tisuće kuna gubitka!

A lako moguće i više – primjerice, ako se štampaju i plakati, ili ako je koji od DJ-a iz drugog grada pa treba platiti putne troškove, ili ako je riječ o prostoru u kojem se takve stvari inače ne održavaju te stoga treba izdvojit nešto i za iznajmljivanje opreme, osobu koja će biti na ulazu... (Nije ni čudo da je sve češća praksa da se s domaćim DJ-ima, umjesto fiksnog honorara, dogovori određeni postotak od prodaje karata, pa kud pukne da pukne.)

Uglavnom... Okej, manje-više svi se tu i tamo ogrebemo za besplatan upad, šta je tu je, ali mislim da bi bilo pošteno kad bi se svi skupa barem, ne znam, trudili da to radimo... Što manje? Ono, samo u baš naj-naj-najkriznijim situacijama, i nikad više?

No, opet, koliko god da se ljudi eventualno osvijestili po tom pitanju, stoji nažalost i to da najčešće jednostavno – nemaju para.

Prošli je petak u zagrebačkoj Tvornici bio tulum u režiji ekipe s glazbeno-filmskog portala Kultivator. Skupilo se impresivno puno ljudi (400-500, tako nekako?), bilo mi baš drago vidjeti kako se stvorila cijela jedna nova indie-scena, nove generacije s novim senzibilitetom (valjda prvi put otkad sam u Zagrebu da sam na nekoj alter-'slušaoni' čuo Springsteenovu 'Dancing in the Dark'!).

Upad? 10 kn.

Jest da je publika bila pretežito studentska i da je utoliko cijena karte očekivana, ali... A ono, i ja sam s frendovima nekoć radio klupsku večer na koju je dolazila mahom studentarija, i na kojoj bio isti upad, i to je bilo prije... DESET FAKING GODINA.

Mislim, što je danas deset kuna? Da uzmem samo jedan od bezbroj mogućih primjera: Bonellijevi stripovi su sredinom devedesetih koštali šest kuna. Nekoliko godina kasnije, dvanaest. Danas? Osamnaest.

Kuna je s vremenom toliko izgubila na vrijednosti da bi, kad bi ova država imala ikakvog smisla, sada trebali biti u stanju izdvojiti tih deset kuna podjednako nehajno kao što smo prije deset godina izdvajali dvije-tri za garderobu - a ne da je sasvim normalno se na Kultivatorovom FB-eventu uoči tuluma još i dojavi kako se u tom i tom bircu mogu pokupiti flajeri za besplatan upad!