U Hrvatskoj živi više od 50.000 osoba s amputiranim udovima. I dok su vlastodršcima puna usta prava osoba s invaliditetom, država ovim ljudima osigurava proteze i kolica prema standardima iz prošlog stoljeća. Unatoč brojnim apelima, popis 'antičkih' pomagala koja pokriva HZZO nije ažuriran od 1998.

Istraživanje pod vodstvom profesorice Anite Lauri s Odsjeka za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pokazalo je da gotovo 70 posto ljudi s amputiranim donjih udovima zbog neadekvatnih ortopedskih pomagala živi u konstantnom strahu od pada, zbog čega se nerijetko izoliraju u svoja četiri zida. Za 'sigurniji korak' i barem malo bezbrižniji život morali bi iz svog džepa izdvojiti oko 13.000 eura za jednu protezu – koju bi onda nakon nekoliko godina trebalo mijenjati.

Kako jedna proteza, ili u ovom slučaju dvije, mogu promijeniti život, dočarao nam je skijaš i paraolimpijski prvak Dino Sokolović, a koji je kao 14-godišnji dječak 2003. preživio tešku prometnu nesreću u kojoj je izgubio majku i dva brata.

Od životne tragedije do roza ruksaka

Ostao je bez obje noge, a 15 godina kasnije postao prvi hrvatski sportaš koji je osvojio zlato na Zimskim paraolimpijskim igrama. Kad smo se našli s njim na zagrebačkim Srednjacima, nismo mogli ne primijetiti mali roza dječji ruksak okačen za njegova invalidska kolica.

'To mi je od starije kćeri, taman je krenula u prvi razred', ponosno nam govori Sokolović, a netom prije našeg susreta išao je po nju u školu. Iako ima dobre proteze, s njima je, kaže, ipak puno sporiji, pa kad ide s djecom, obično je u kolicima. No proteze obavezno nosi sa sobom jer, kako kaže, ipak živimo u Hrvatskoj.

'Otići na WC bez proteza? Da, da, može jedino u šumicu', kaže kroz smijeh Sokolović, dodavši da je na moru za nijansu još gora situacija, barem u mjestima u kojima on ljetuje.

'Tamo nemaš gdje. Zapravo ima jedan WC u koji mogu ući u kolicima - na autobusnom na Krku', ovaj put se polugorko nasmiješi. S druge strane ističe da su ipak danas, barem u Zagrebu, mnoge državne institucije i javni prijevoz koliko-toliko prilagođeni osobama s invaliditetom.

'Mislim da se ipak radi na tome. Imaš i spuštene tramvaje. Doduše, jako puno stanica nije prilagođeno – nisu povišene pa ti pri ulasku treba netko pomoći. Nije savršeno, ali se može koristiti', rekao je.

Kad ponovno učiš hodati

Nakon tragedije koju je doživio, Sokolović je bio u komi, a kad se iz nje probudio, doznao je da su mu amputirane noge. Onda je, kaže, bio na rehabilitaciji mjesec i pol te je učio hodati na protezama.

'Prvi put kad sam stao na protezu, to je bilo grozno. Stajao sam pola minute, minutu i bio obliven znojem koliko je to bilo teško. Da su najbolje proteze na svijetu, nisam mogao stajati, kamoli hodati', prisjeća se Sokolović te dodaje da mu je trebalo dva tjedna da napravi prve korake uz pomoć štaka.

Nakon toga odmah je otišao u školu, a ubrzo mu je jedna hrvatska tvrtka donirala moderne proteze koje simuliraju hod.

'Dotad sam hodao na tim 'socijalnim' protezama - ne možeš puno s njima, ali u tom trenutku hodaš s onim što imaš. Jedno (protetičko) koljeno bilo je ukočeno, drugo se moglo savijati. Puno sam puta pao jer bi se koljeno samo savilo – samo klecne jer ga ništa ne drži. Ova dva nova imala su sustav kočenja, pa kad staneš na neki kamen, na neku neravninu, nećeš pasti jer on polako koči i da ti mogućnost da se ispraviš', objašnjava nam.

Polovno koljeno Nijemca, kupljeno na eBayu - spas

Punih 11 godina tako je živio na drugom katu zgrade bez lifta, pa je bilo izrazito bitno da ima koljena koja će mu omogućiti da ide niz stepenice. Iako su ležišta koja je dobio od HZZO-a, kako kaže, dobra, njihove proteze nisu baš prilagođene spuštanju stepenicama, a o nizbrdicama može samo sanjati. Nove proteze dale su mu slobodu jer je mogao silaziti dok se sa starima morao spuštati cik-cak - jednu po jednu stepenicu, raširenih nogu.

'Stalno sam bio vani, a kako smo živjeli na drugom katu, kolica su uglavnom bila doma. Nisam ih mogao spustiti s drugog kata, pa sam u pravilu uvijek bio s protezama. Puno mi je olakšalo život to što sam dobio te proteze koje su u tom trenutku bile najbolje na tržištu. Sad, nakon gotovo 20 godina, imam iste takve, samo što sam ove kupio preko eBaya za 600 dolara', podignutih obrva se nasmiješi.

Ali i tu je imao sreće. Kako nije mogao plaćati servis koljena tisuću eura godišnje, nakon nekoliko godina jedno od njih više nije bilo upotrebljivo. Ono kakvo nudi zdravstveno nije dolazilo u obzir s obzirom na to koliko se kreće, a nije imao novca da kupi novo. I onda je sasvim slučajno naišao na polovno koljeno, staro sedam godina, a koje je prodavao Nijemac jer je preko svog zdravstvenog osiguranja nakon tog razdoblja imao pravo na novi model.

'Kupujemo polovne stvari, odlične za naše uvjete, a Nijemci ih smatraju zastarjelima. Sad i ta polovna koštaju tisuću-dvije tisuće eura, ali bolje i to nego platiti 25.000 eura za novo koljeno. Ovo sada imam 15 godina i kad rikne, bit će kao i dosad - snađi se, druže', kaže nam, napominjući da mnogi nemaju novca ni za tu polovnu protezu, pa su osuđeni na ono što im pokriva zdravstveno.

Jedna vrata se zatvore, druga...

A tu su i ležište, stopalo, kolica, ali i prilagodba prostora za život invalida koja generira dodatne troškove, što većina ljudi ne može pokriti. Sokolovićev stan u kojem je živio kao dječak nikad nije prilagođen novonastaloj situaciji pa je s vremenom 'razvalio' sve štokove u stanu.

'Prolaziš u kolicima kroz vrata i tu nema spasa', kaže on, pa nastavi: 'Svi mi mislimo da su naši problemi najgori. Tek kad ti se dogodi prava nesreća, vidiš da si zapravo živio normalno. Ali ako ti se jedna vrata zatvore, otvorit će ti se druga. Koja je druga opcija - zatvoriti se u kuću i sažalijevati samog sebe?' s optimizmom će Sokolović.

Sport mu je pritom puno pomogao. S jedne strane fizički, jer nije toliko vremena provodio u kući, a s druge strane psihički, jer je provodio vrijeme u krugu ljudi koji imaju slične probleme.

Krenuo je s plivanjem još u srednjoj školi, kasnije se zaljubio u košarku i rukomet, ali najveću ljubav osjetio je kad je prvi put stao na monoskiju. 'To je zapravo sport u kojem se doista krećete. Tada sam istovjetan sa zdravim osobama. A gdje su još ona prostranstva i priroda? Ma skijanje je genijalan sport', govori nam s oduševljenjem na licu.

Prije nekoliko godina popeo se i do Trakošćana, a uspio se s protezama spustiti i niz sljemenski Bijeli spust. 'Ženica je rekla: 'Idemo planinariti.' Ništa, spustili smo se. Kako smo se vratili gore, nije bitno, ali smo se spustili', dodaje.

Mnogi ljudi, kaže, nemaju tu slobodu kretanja te ga ljuti to što ih sustav zapravo ne razumije i ne trudi se razumjeti ih. 'Čuo sam toliko priča - doista teških životnih okolnosti. Ali sustav kao da boli briga. Koga ima tamo s invaliditetom? Nikoga. Oni imaju svoja pravila i gledaju samo što tamo piše, a ne razumiju', zaključno će Sokolović.