Boutros Boutros Ghali za glavnog tajnika UN-a izabran je 1991. kad je postignut konsenzus da je došao red na Afriku da dobije svog prvog glavnog tajnika. Egipatski pravnik i političar Ghali, kopt oženjen egipatskom židovkom koja se preobratila na katoličanstvo, u bogatoj karijeri imao je upisano i sudjelovanje u pregovorima u Camp Davidu koji su okončali rat između Izraela i Egipta. Prvi arapski glavni tajnik činio se kao pogodna osoba za medijaciju u bliskoistočnoj krizi. Ghali  je dolazio iz utjecajne obitelji, a školovanje je završio u Francuskoj pa su Amerikanci, najmoćniji akteri i najveći platiše UN-a, otpočetka u njemu gledali francuskog igrača. Njegov su izbor odobrili navodno tek nakon obećanja da će se ograničiti na jedan mandat, što Ghali uoči istjeka mandata nije poštovao, već je krenuo u lobiranje za drugi. Amerikanci su ga uspjeli vetirati, optužujući ga za neaktivnost i loše procjene u ratu na ovim prostorima koje su rezultirale masovnim grobnicama i tisućama žrtava.

'Zemlje članice su izmučene. Kada sam 1991. izabran, mislili smo da će UN biti sposoban riješiti sve svjetske probleme s nekoliko tisuća vojnika. Iznenada smo otkrili da umjesto jedne ili dvije operacije, mi ih imamo 17, a umjesto nekoliko tisuća, mi trebamo 70 tisuća vojnika. Umjesto da na očuvanje mira trošimo 600 milijuna dolara, trebalo nam je 4 milijarde', požalio se Ghali 1994. u magazinu Time.

Nije znao odgovoriti niti na jedan izazov
 
A na početku Ghalijeva mandata sve je izgledalo drukčije. Nakon promjena u Europi 1989. godine, stvoren je privid da je Hladni rat okončao pobjedom liberalne demokracije, nakon čega se svijet našao u sasvim novoj fazi koju je trebala pratiti i sasvim nova preraspodjela odnosa unutar Ujedinjenih naroda. Ghali je trebao biti predvodnik reforme UN-a, tromog i skupog birokratskog aparata, koja se još tada počela spominjati, ali ni do dana današnjeg nije provedena. Umjesto redizajniranja UN-a, Ghali se suočio s izbijanjem rata u samoj Europi, genocidom u Ruandi (neki su mediji tvrdili kako je i sam u vrijeme kada je  bio u egipatskoj vladi 1990. sudjelovao u prodaji oružja Ruandi koje je četiri godine kasnije upotrijebljeno u genocidu) te s nemirima u Somaliji.

S prerastegnutim plavim kacigama na svjetskim žarištima, glavni tajnik ni na jedan izazov nije bio u stanju odgovoriti, a UN i njegove snage na terenu i od strane stanovnika u Hrvatskoj i BiH, i u široj međunarodnoj zajednici, počelo se shvaćati kao sinonim za nedjelovanje, odnosno cementiranje ratnih osvajanja, praćeno brojnim aferama u koje su bili upleteni pripadnici UN-a. Ghali nije gajio pretjerano suosjećanje za stradanja u Hrvatskoj i BiH, optužujući Zapad da je previše fokusiran na rat u Europi, zanemarujući patnje naroda u Africi. Istine radi treba napomenuti kako za sve loše što je počinjeno krivicu ne može snositi isključivo glavni tajnik UN-a jer presudnu riječ u UN-u ima Vijeće sigurnosti, odnosno UN, kako tada tako i danas, može djelovati samo onako i s onim sredstvima kakva mu daju najjače zemlje članice.

Zamijenio ga je Kofi Annan i dobio Nobelovu nagradu

Nakon uspješne američke operacije blokiranja Ghalija, novi glavni tajnik UN-a postao je Ganac Kofi Annan koji je također do izbora na tu funkciju došao preko našeg prostora – bio je  glavni izaslanik UN-a na području bivše Jugoslavije, naslijedivši na tom mjestu neodlučnog Japanca Yasushija Akashija koje se nije znao ili nije htio suprotstavljati snagama pobunjenih hrvatskih Srba, kao ni snagama koje su opkoljavale Sarajevo i počinile genocid u Srebrenici.

Kofi Annan je izabran uz podršku Amerike i na tom je mjestu uspio odraditi dva mandata, okrunivši svoje napore Nobelovom nagradom za mir 2001. godine. Nobelov komitet presudio je te godine da nagradu zajednički dijele Ujedinjeni narodi i Kofi Annan osobno i to za revitalizaciju UN-a i stavljanje prioriteta na ljudska prava. Annan je time dobio priznanje i za napore na sprečavanju širenja HIV-a u Africi. Posljednja njegova međunarodna uloga bila je u pokušaju moderiranja u Siriji, gdje je u veljači 2012. imenovan zajedničkim izaslanikom UN-a i Arapske lige sa zadaćom smirivanja stanja. Annan je razvio plan izlaska iz krize kojeg nitko nije doživljavao i u kolovozu iste godine povlači se s mjesta izaslanika ustvrdivši kako ni Bašar al-Asad, niti pobunjenici nisu zainteresirani za mir, a međunarodna zajednica je potpuno blokirana nejedinstvom te je mirno rješenje sukoba u Siriji postalo nemogućim zadatkom. Kao što znamo, tako je ostalo i gotovo četiri godine kasnije, s tim da su se u međuvremenu u rat upleli i brojni novi igrači.

Do kraja rata u bivšoj Jugoslaviju nije došlo angažmanom UN-a, već Sjedinjenih Država, odnosno tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona, državne tajnice Madelaine Albright i njihovog 'buldožer diplomata' Richarda Holbrookea koji je sve zaraćene strane uspio privesti u Dayton gdje je 1995. godine potpisan mirovni sporazum. Od 1999. do 2001. godine i promjene američke administracije Holbrooke se nalazio na mjestu američkog veleposlanika pri UN-u. Bio je siguran kandidat Hillary Clinton za budućeg američkog državnog tajnika, ali s njegovim se izborom nije složio pobjednik američkih predsjedničkih izbora Barack Obama. Holbrooke zato postaje posebni Obamin izaslanik za nemirni Afganistan i Pakistan tijekom 2009. i 2010. godine. Umire iznenada 2010. godine u 69. godini života, nakon što mu je pozlilo u prostorijama State Departmenta.

Uspon i pad Jaquesa Kleina

Hrvatska je kontrolu nad cijelim svojim teritorijem ostvarila mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja koja je dogovorena tijekom pregovora u Daytonu. Pitanje je bi li to prošlo tako dobro i bilo proglašeno najuspješnijom UN operacijom u dotadašnjoj povijesti organizacije da na čelu UN-ove misije u Podunavlju nije bio odlučni američki general Jacques Paul Klein, koji je na jednaki način utjerivao disciplinu i među Srbima koji su odbijali integraciju i među hrvatskim lokalnim moćnicima kakav je u Slavoniji tada bio Branimir Glavaš. Na krilima te uspješne misije seli se od 2001. do 2003. godine u BiH, na čelo misije UN-a u toj zemlji koja se tada još nije bitno odmakla od poslijeratnih podjela. Uz sve uspjehe, poput ponovno uspostavljene pune slobode  kretanja svih građana cijelim teritorijem BiH, Klein je tada napravio i neke greške s kojima BiH do danas živi.  Želeći izolirati tvrdolinijaše iz redova SDS-a, Klein tada sve karte polaže na Milorada Dodika, učinivši ga tako neupitnim vladarom Republike Srpske i stalnom preprekom za bolju integraciju susjedne države.

Klein od 2003. do polovice 2005. služi kao posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a u Liberiji. U ogromnoj UN-ovoj poslijeratnoj misiji uspio je demobilizirati više od 100.000 boraca, uključujući i 11.000 djece-boraca, uništiti njihovo oružje, u značajnoj mjeri vratiti izbjeglice  i provesti prve izbore u novijoj povijesti. Mandat mu je, međutim, skraćen zbog velikog skandala. Prema pisanju medija, uključujući i ugledni Washington Post, Klein je pao na čari 30-godišnje Linde Fawaz, koja je bila kći jednog od najbogatijih Liberijaca, s čvrstim vezama prema tadašnjem moćniku, bivšem predsjedniku i ratnom zločincu Charlesu Tayloru. Fawaz je, prema dokumentima koji su procurili u javnost te svjedočenju ljudi u misiji, bila sveprisutna na službenim i privatnim sastancima koje je Klein održavao, a sumnja se da je stvari koje je tamo čula prosljeđivala Tayloru, odnosno da je možda u startu bila namještena kao zamka za Kleina. Američki general napustio je posao ranije nego se očekivalo, ali i danas o svojim značajnim uspjesima drži predavanja na brojnim sveučilištima.

Među zanimljivim osobama koje svakako trebamo spomenuti nalazi se i jedna žena – Carla del Ponte, bivša glavna tužiteljica haaškog Međunarodnog kaznenog suda za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi. Ta je tužiteljica značajno krojila politiku ovih prostora, da bi se post festum pokazalo da su joj optužnice zapravo u velikom dijelu bile postavljene na vrlo tankim nogama, poput za Hrvatsku najznačajnije, optužnice protiv generala Mladena Markača i Ante Gotovine. Usprkos tome, del Ponte je danas na čelu komisije koja ima za cilj ispitati ratne zločine u Siriji.