'Onaj rok koji je označen trebao bi se poštovati. To ne znači da će se lijek sutradan mikrobiološki pokvariti, ali poslije propisanog roka ne može se jamčiti da lijek vrijedi, odnosno odrađuje ono za što je namijenjen. Upravo se tako lijekovi i označuju oznakom 'vrijedi do', a ne 'preporučljivo do', zato što se na lijekovima radi ispitivanje stabilnosti i valjanosti, a na osnovi aktivnosti djelatne komponente', objašnjava magistra Anita Zlatarević, voditeljica osječke ljekarne Primapharme.

Testiranje stabilnosti omogućuje proizvođaču određivanje odgovarajućeg roka trajanja proizvoda. Time se ujedno provjerava da ne postoje neželjene organoleptičke promjene tijekom predloženog trajanja proizvoda te kvalitetu i trajnost aktivnih sastojaka u cijelosti, za predloženo razdoblje valjanosti.

Za razliku od lijekova, koji se uglavnom temelje na samo jednom ili dva aktivna sastojka, mnogi dodaci prehrani sadrže puno više sastojaka. U multivitaminskim i mineralnim proizvodima neki od vitamina bit će stabilniji od drugih, pa se stopa gubitka aktivnosti pod određenim uvjetima uvelike razlikuje od vitamina do vitamina. Osim toga, oblik u kojem je vitamin prisutan može imati utjecaja na njegovu stabilnost. Postoji više od 40 oblika vitamina dopuštenih za uporabu u dodacima prehrani u okviru Europske unije, od kojih svaki ima neki drugi profil stabilnosti.

Stoga sve potencijalne čimbenike poput temperature, djelovanja UV zraka, kisika i slično koji mogu utjecati na stabilnost lijekova i dodataka prehrani treba svesti na minimum i pridržavati se upute za uporabu.

Ističe i da sve ovisi o aktivnoj komponenti i u kakvom se obliku lijek nalazi. Suhi oralni oblici tablete i kapsule traju dulje nego nekakve otopine koje se rade, osobito otopine koje se izrađuju u ljekarni. 'Recimo praškovi i sirupi koje mi otapamo u ljekarni, antibiotike vrijede vrlo kratko, ovisno o supstanci, no uglavnom od tjedan do deset dana', kaže magistra.

Po njezinim riječima, slično je i s dodacima prehrani i vitaminima, za koje nisu tako rigorozni kriteriji određivanja valjanosti kao kod lijekova, ali se isto treba pridržavati naznačenih rokova te ih poslije toga ne bi trebalo koristiti.

Svaki se dan u hrvatskom zdravstvenom sustavu na lijekove troši oko pet milijuna kuna, što je godišnje nešto manje od dvije milijarde. Od toga velik dio lijekova kojima je prošao rok trajanja završi u komunalnom otpadu ili kanalizaciji. Mnogi građani, naime, još ne znaju da lijekovi pripadaju opasnom, tzv. farmaceutskom otpadu koji sadrži štetne kemijske elemente opasne za okoliš, ljude i životinje, te nisu svjesni opasnosti bacanja lijekova u kontejnere i kanalizaciju, čime oni dospijevaju na odlagališta otpada odnosno nazad u prirodu i pitku vodu.

'Europske pitke vode sve su zagađenije farmaceutskim otpadom i drugim mikro zagađivačima koji mogu biti štetni za zdravlje i okoliš', upozorili su iz Europskog partnerstva za vodu istaknuvši kako se u vodi mogu pronaći steroidi, hormoni iz pilula protiv začeća, ostaci antibiotika, antidepresiva, lijekova za smirenje i liječenje raka.

U Republici Hrvatskoj zbrinjavanje starih odnosno lijekova koji se više ne koriste, podliježe Pravilniku o gospodarenju medicinskim otpadom (NN 50/15). Taj pravilnik kao farmaceutski otpad opisuje sve lijekovi i tvari (uključujući i njihovu primarnu ambalažu) koji su postali neupotrebljivi zbog isteka roka valjanosti, prolijevanja, rasipanja te koji su pripremljeni, a nisu upotrijebljeni ili se ne mogu koristiti zbog drugih razloga.

Farmaceutski otpad ubraja se u opasni medicinski otpad, a ljekarne su ga dužne preuzimati od građana neovisno o njegovu podrijetlu te pohranjivati u posebne, za to predviđene spremnike.

'Dosta nam ljudi donosi stare lijekove. Neki valjda imaju običaj pospremanja kućne ljekarne, pa nakon toga donose lijekove kojima je istakao rok valjanosti. Mi to preuzimamo, odlažemo u farmaceutski otpad koji se dalje zbrinjava prema važećim propisima', kaže voditeljica Primapharmine osječke ljekarne.

Iznenađuje podatak da je čak 40 posto lijekova neiskorišteno. Zna se često dogoditi da pacijent kojemu je propisan antibiotik već nakon par dana prestane s njegovim uzimanjem jer se osjeća bolje, pa ostatak lijeka baci. Veliku ulogu u smanjenju broja neiskorištenih lijekova, po mišljenju stručnjaka, mogle bi imati ljekarne i farmaceuti. Jedan od prijedloga je da bi farmaceuti trebali provjeravati da li pacijent uzima terapiju te da li je ispravno primjenjuje. Na taj bi se način mogla ostvariti značajna ušteda u zdravstvu.

Uštede bi također bilo kada bi se lijekovi razbrojavali, kao što je to slučaj u nekim državama u kojima pacijent dobiva točnu dozu koja mu je potrebna. No hrvatskim Zakonom o lijekovima mogu se propisivati samo originalna pakiranja lijekova, pa djelatnici u ljekarnama ne smiju vaditi lijek iz originalnog pakiranja.