‘Da se odmah dogovorimo: sada se nalazim na HGSS-ovu dežurstvu u Nacionalnom parku Paklenica. Ako u nekom trenutku nestanem, najvjerojatnije se netko od posjetitelja parka ozlijedio i moram mu izaći u pomoć pa da ćemo ostaviti razgovor za neki drugi put’, tako poručuje Iva Božić, djevojka koju je velika radost upoznati i doživjeti, a teška muka – definirati.

Koji dan prije nego li smo se dogovorili za razgovor upravo se vratila s ekspedicije iz Kirgistana, zemlje u središnjoj Aziji, a koja na sjeveru graniči s Kazahstanom, na jugu i istoku s Kinom, na jugu s Tadžikistanom te na zapadu s Uzbekistanom. Na granici s Tadžikistanom nalazi se gorje Pamir čiji vrhovi dosežu i preko sedam tisuća. Ondje se nalazi i dolina Karavshin, mjesto puno velikih granitnih stijena dugačkih i po 1500 metara. Jedan od vrhova je Slesova, drugi je Kirchilta. E tu se Iva penjala i ispenjala, visjela i lebdjela i - išla još dalje i više…

Penjanje i spašavanje ljudi tek je jedna od mnoštva vještina i radnji kojima ta dvadesetsedmogodišnjakinja gotovo svakodnevno žonglira: jednako umješno radi filmove, piše, crta, planinari, filozofira i uza sve to nađe vremena za druženje. Za svoja umijeća Iva ima i službenu potvrdu: završila je komparativnu književnost i češki jezik te Akademiju likovnih umjetnosti.

‘Nije baš zahvalno željeti se iskušati u toliko aktivnosti. Nemoguće ih je obavljati istovremeno i jednako kvalitetno. Kad se pozornost pomakne s jedne na drugu, uvijek neka padne u drugi plan. Ali kad bi bilo moguće, u paralelnim životima odgledala bih sve filmove koje želim, čitala klasike književnosti, Platona u originalu, slikala ulja na platnu, penjala se na velike stijene itd.’, smije se, dodajući kako nije baš sigurna da je na ljubav prema planinama i filmu, druženjima i spašavanjima bila predestinirana samo zato što joj je otac Stipe Božić, alpinist, putopisac, redatelj dokumentarnih filmova i emisija, a uza sve to član HGSS-a.

‘A bit će da je nešto i od mene same. Istina, oboje roditelja nas je svakako naučilo poštivati prirodu i često smo išli na Velebit ili Mosor planinariti, kampirati kad smo sestra i ja bile male. Ne sjećam se kad sam prvi put krenula u planinu, no ostale su zato snimke kako prvi put stojim na snijegu u smiješnom dječjem kombinezonu na livadi ispod doma Umberta Giromette... Otac se nije puno miješao u moje aktivnosti, ali mi je savjetom uvijek pomogao. Tako je bilo i prije ove ekspedicije u Aziju, ali iznenadit ćete se. Nije to bilo nikakvo veliko pametovanje s milijun stručnih alpinističkih naputaka. Jednostavno mi je rekao ono što stotine tisuća dobrih očeva Dalmatinaca kažu kćerima kad ih ispraćaju na put - dite, čuvaj se!’, kaže Iva, čija je zahtjevna ekspedicija u Aziju bila čisti alpinistički blitzkrieg.  

‘Tako daleko sam otputovala posve neplanirano i spontano kao dio slovenske ekipe. Pozvala me Nastja Davidova, i to nakon što sam joj na WhatsAppu poslala poruku da je pitam kako je bilo u Dolomitima. Njezin odgovor bio je brz i kratak – ‘izvrsno’, s dodatkom - ‘a želiš li ići s nama u Kirgiziju’. Za upoznavanje Nastje inače 'krivim' Igora Čorka, jednog od naših najboljih penjača, koji me nagovorio da se s njom natječem na zadnjem Big Wall Speed Climbingu (skraćeno BWSC) u Paklenici. Nisam uopće shvatila koja je to zemlja, je li to Kirgistan u prijevodu na hrvatski, ali sam osjetila – e tamo svakako želim ići’, kaže Iva.

U trenutku kad je čula poziv bilo joj je i nelagodno: nedostajalo joj je samopouzdanja i sumnjala je da joj fali iskustva u takvom zahtjevnom tipu penjanja, a zbog toga bi joj mnogi mogli prigovoriti za neodgovornost.  Osim toga, vremena za peglanje forme i pripreme nije bilo: poziv se zbio 27. lipnja, a na put se išlo 12. srpnja.

‘Ipak sam zaključila: bolje sad nego nikad. Prije pet godina sam sanjala o sličnom pothvatu, penjati se u Yosemitima. To se nije dogodilo i ostalo je samo san. U međuvremenu sam saznala da su kirgistanske stijene puno zahtjevnije od bilo čega na što sam se dosad penjala ili, da budem iskrena, nikad se nisam ni na što slično penjala. Penjanje je ispalo doista zahtjevno, psihički i fizički. Bilo je trenutaka kada mi je izgledalo da se sadašnjost zapetljala u prošlost i budućnost jer su mi misli posvuda letjele dok me na vertikali držalo samo trenje između vrhova prstiju i stijene’, prisjeća se trenutaka kad si je u glavi vrtjela samo jednu riječ - ‘zašto?’

Nije prvi put da se susreće s takvim upitom. Štoviše, toliko joj se vrzmao u glavi da je tom alpinističkom ‘zašto’ posvetila i animirani film kojim je diplomirala. Za film je ove godine dobila nagradu publike na Paklenica Film Festivalu, a nastupila je i na drugim festivalima.

‘Animirani film je prekrasno raditi, proces je vrlo kreativan, mogućnosti bezbrojne. Općenito, film je moćan medij koji može prenijeti snažne poruke, pa i to - zašto to radim - velikom broju ljudi. Ujedno je zahtjevno, stresno, dugotrajno. Često izrada petominutnog animiranog filma traje godinu dana. Dugo sam radila na scenariju filma jer sam znala da ću puno energije uložiti u cjelokupnu produkciju. Reakcije na film bile su dosad vrlo pozitivne. Ipak nije sigurno kako će dalje teći njegova sudbina. Vrijeme će sve pokazati. Nakon što je napravljen on živi dalje svoj život koji je nemoguće pratiti. To je njegova vrlina i mana. Daljnji planovi su mi steći što više iskustva u svojoj struci’, kratko slaže profesionalne planove.

Kad je penjanje posrijedi, kaže, nema velikih planova – ima samo želje, od malih do velikih.

‘Nadam se da ću se uspjeti dovoljno penjati u slovenskim Alpama, Dolomitima, tako da veće želje budu i realnije. Rado bih se okušala u dokumentarcima i putopisima. Raditi svoje filmove. Putopise ne pišem jer prije nisam bila na velikim putovanjima poput Kirgistana, a i vrijeme mi je uvijek negdje uspjelo pobjeći. Nekoć su mi Filozofski fakultet i Akademija bili najveći potrošači vremena, zatim penjanje, trčanje, skijanje, HGSS, studentski honorarni poslovi…’,  domeće.

Na pitanje osjeća li, osim velike sklonosti javnosti prema HGSS-u, i promjenu službenog tretmana te volonterske i neprofitabilne organizacije, kaže da je ona rezultat velikog i predanog rada i požrtvovnosti mnogih generacija.

'Mnogi su se HGSS-ovci zalagali, tako i moj otac, da nas lokalna i državna uprava shvate ozbiljno, iako se radi o volonterskoj, neprofitnoj udruzi. Nastojim pomoći u promociji preko filma, ilustracije. No jesmo li dobili dovoljno? Trebalo bi još puno toga uložiti u HGSS kako bi se moglo brže, lakše, bolje pomagati unesrećenima. Helikopteri su svakako na prvom mjestu od stvari koje bi uskoro trebalo nabaviti. Na teškom terenu helikopter je u većini slučajeva najbolji i najbrži te jedini mogući transport’, kaže, a onda i sama ugodno iznenađena time da smo razgovor obavili u miru i bez prekida doda:

‘Veseli me da je sve mirno. Izgleda da su ljudi danas sve oprezniji i odgovorniji. Bit će da smo dijelom i mi zaslužni za to. Ha?’, zaključuje ova djevojka koja već devet godina 'troši cipele' s HGSS-ovcima, a sedam godina gorska je spašavateljica.