Ako ništa drugo, ime ovog lokala je iskreno. Određeni manjak maštovitosti može mu se prigovoriti, ali vam barem ne pokušava prodati spiku. Ima i takvih, znate to i sami, kafića koji su nedužno nazvani po nekom sportu čime impliciraju zdrav život ili barem njegov nagovještaj, a jasno je kao dijamanti u naušnicama Elizabete da zdrav život neminovno ostavljate na vratima svake birtije, prije ulaska u grotlo duhanskog dima i alkoholnih isparenja i onda na odlasku eventualno možete potražiti njegove ostatke.

No, dobro, nisu na tapeti samo sportovi, ima i drugih sjajnih primjera, o tome sam već pisao, ali činjenica je da ime ovog kafića nećete tako lako zaboraviti. Pa kako biste i mogli?

Cijene: Iznadprosječne. Kava s mlijekom je 9, čaj 10, a kola 13 kuna i tu otprilike prestaju dodirne točke s uobičajenim cjenovnim rasponom u zagrebačkim kafićima. Od velikog piva u boci imaju samo Karlovačko i ono stoji 17 kuna, a od ne baš čestih primjeraka tu možete upecati Gösser (0,3=18) ili Desperados (0,2=23), pivo s okusom tekile (mislim stvarno, tko to pije?). Ponuda vina mnogo je bolja nego u većini kafića u gradu, od bijelih imaju graševinu, malvaziju, sivi pinot i traminac, a od crnih shiraz, dingač i crni pinot (sve to od različitih prozivođača, ima što za izabrati). Ono koje toče na čaše je 24 kune za tu, je li, čašu, a ova finija su i skuplja, razumije se. Imaju i koktele, ekstenzivnu ponudu šampanjaca, desertnih vina, viskija, ginova i rakija, a votka je zaslužila čitavu stranicu u cjeniku. Ako vam u svoj toj raskoši ipak najviše prija obični, domaći pelinkovac, taj ćete prisni okus na jeziku platiti 13 kuna.

Interijer: Suviše običan, uređen bez mašte i kreativnosti. Minimalistički, ali djeluje kao da to nije namjerno, kao da su željeli nešto učiniti s njim, ali se nisu uspjeli domisliti što bi to moglo biti. Ima nekoliko detalja koji glume planinsku brvnaru okupanu toplinom iz kamina, dijelovi s opekama, drveni stolić napravljen od panja i panj koji glumi sjedalicu, ali to sve u kontrapunktu s bijelim zidovima i strogim, ukočenim linijama djeluje umjetno, prenapregnuto, ne zove na opuštanje, već na nervozno tapkanje nogicom. Da ne bi sve bilo negativno intonirano, valja pohvaliti mjesta uz prozor, stvarno su ugodna, posebice kada vani kiši. No, ionako nije interijer ono zbog čega se dolazi u Lokal, njegov je najveći adut apsolutno prekrasna terasa. Velika je, sjenovita i mirna, zauzela je cijeli plato ispred kina Tuškanac, ali nije se u njega uvalila kao parazit, već s njim živi u skladnoj simbiozi, gotovo da se više jedno bez drugoga ne može zamisliti. Nadsvođena je nekim suncobranima koji to nisu, velikim komadima čvrstog bijelog platna s kojih vise neke đinđuve, ne previše kičasto, negdje na pola puta između arty ili fashion imidža i asocijacija na film „Moja Afrika“, rubno kolonijalno, bogato, ali divlje; sofisticirano, ali izmaknuto iz konteksta.

U vrućim danima ova je terasa prava blagodat, uz te platnene štitnike pomaže i šuma kojom ste okruženi (da, da, to se do vas spuštaju obronci Medvednice), a u šumi je, kao što znate, uvijek friškije nego u gradu pa iz tog zelenila nerijetko doleprša malo osvježavajućeg lahora. A i lijepo je za vidjeti.

Usluga: Par, nepar. Uniformirani su i naizgled profesionalni, ali zna im se dogoditi da vam zaborave donijeti čašu vode uz kavu ili vam unatoč tome što je osim vas kafić potpuno prazan ne daju da odložite jaknu na stolac do sebe, već vas sile da je objesite na vješalicu. Konobarice koje sam ovdje susretao bile su brže, poslovnije i šire su smiješile nego njihovi muški kolege.

Klijentela: Dosta raznorodna, dolazi iz najmanje tri glavna pravca. Prvi su posjetitelji kina Tuškanac, uglavnom raščupani studenti koji zažareno pričaju o Antonioniju i uspijeva im ne zvučati pretenciozno, već fanovski kada kažu da ih kiša podsjeća na njegove filmove. Ili oni ili pak oni koji odavno već nemaju što raščupati, a i poredbe u kojima povezuju redatelje art filmova i stvaran život su im prestale predstavljati užitak, ali ovisnost o filmovima je ostala. I nada da će neka senzibilna studentica prepoznati sve slojeve, svu dubinu njihova zamagljena pogleda. Druga su skupina oni koji na obližnjem igralištu igraju košarku pa se nakon rekreacije onako crveni, znojni i zajapureni spuste na preskupo pivo. Takvi nisu previše česti, ali ih se ne može ne zamijetiti jer dolaze u velikim grupama i čuju se. U oba smisla.
Treći su oni koji tu dolaze ciljano. Ili zato što su došli s romantične šetnje Dubravkinim putem, ili zato što im treba mirno mjesto za razgovor ili zato što žive u blizini, a to im je omiljena kavana iako u okolnih pedeset metara zaista ima izbora.

Sanitarije: Na razini. Sve lijepo, čisto, funkcionalno i mirisno. Mramor, ta priča. Kao u predvorju hotela s tri zvjezdice koji teži zaraditi i četvrtu. Nema zamjerke.

Posebna prednost: Već spomenuta terasa koju se zaista ne može dovoljno nahvaliti i činjenica da je na uzbrdici i rijetko je kome usput, treba se potruditi doći do gore. To samo znači da je ovdje mogućnost da sretnete nekoga koga ne želite sresti svedena na minimum. Osim ako prokletnik ne živi u nekoj od tuškanačkih vila.

Posebni nedostatak: Skupo, brate. I pomalo uštogljeno. Na momente se čini kao da vam ambijent ne dozvoljava da se do kraja opustite.

Napomena: Izvana interijer djeluje zanimljivo i toplo. Zove vas da uđete. Taj dojam ostaje i nakon prvih par minuta koje provedete unutra, a nakon toga počne blijedjeti da biste se nakon pola sata sve češće igrali mišlju kako biste i sami bolje uredili taj prostor pun potencijala iako ste studirali ekonomiju, a vaš posljednji doprinos unutrašnjem uređenju bilo čega dogodio se kada ste birali ormar za dnevnu sobu.

Summa summarum: Uzevši u obzir sve parametre, dobro promislivši o pro et contra, odredivši azimut i smjer vjetra nemam mnogo izbora nego dodijeliti ovom kafiću čvrstu sedmicu i potkrijepiti je rečenicom koja je najgora koju možete uputiti nervoznom čovjeku – opusti se. Kako djeluje na birtije još nije poznato.