Prije godinu dana rekli ste da imate lošu vijest za pesimiste: bit će bolje. Jel nam bolje?

Nije nam bolje.

Zašto?

Kriza je, duboka je, naslijeđeni negativni trendovi. Recesija traje sad već šestu godinu. Zemlja - ne toliko zadužena, koliko opterećena visokom javnom potrošnjom, rastom proračuna. Kada je 'bog' hodao po zemlji, prije određenog broja godina, bar se tako mislilo, naprosto su proračunski rashodi nekontrolirano rasli, to nije bilo praćeno gospodarskim rastom i sad tu treba potezati ručnu, a da se stroj ne zaustavi. Tanker je dosta intertan, dakle, treba mu vremena da promjeni smjer. Kritiziraju te sindikati jer diraš u stečena prava, kritiziraju te svjetski liberalni mediji jer nisi dovoljno odlučan s istim tim sindikatima. Nije jednostavno, ali nismo ni računali da će biti jednostavno. Zadnji trendovi su ipak bolji i u sljedećoj godini očekujemo gospodarski rast, imamo određeni pad broja nezaposlenih, što je ipak daleko od onoga što bi mene zadovoljavalo, ali je to bolje nego što je bilo prošle godine.

Jesu li Vas onda iznenadili ti razmjeri dugova kad ste stigli u Banske dvore?

Nisu to razmjeri dugova - javni dug nije bio dramatičan, nije ni sada, ali naprosto ga treba zaustaviti - više to da se naprosto živjelo kao da krize nema, kao da krize nikada nije bilo niti će je ikada biti. Jer nakon početka krize prethodna Vlada nije radila ništa. Kad kažem ništa, neka se nitko ne uvrijedi, ali naprosto - ništa. Mi smo prvi sa sindikatima sjeli za stol i rekli, odnosno, pokušali reći ovako više ne može, ovo moramo promijeniti, troškovi su pretjerani, to je javni sektor, pa sada vidim da je Ustavni sud nešto od toga doveo u pitanje, nije baš da nam to pomaže u vođenju države ali što ćeš.

Često Ustavni sud dovodi u pitanje odluke Vlade...

Pa znate što, puno je tih odluka, sve što u Saboru prolazi je u najvećoj mjeri predloženo od strane Vlade. Tako da, ako se na stotinama i stotinama propisa pet puta na nekoj formalnosti dogodi, prema mišljenju Ustavnog suda, neki propust - to nije puno, ali da, interesantno je...

Spomenuli smo javni dug koji raste, raste i bruto inozemni dug - kakav je uopće plan za smanjenje javnog duga. Monetizacija autocesta?

To je svakako jedan od segmenata smanjenja javnog duga, radi se o više milijardi eura koje ceste ne bi iznijele iz Hrvatske nego bi netko njima upravljao. Kao što se upravlja cestama u Istri - vidi li netko razliku? Jedino što bi se za taj iznos eura umanjio hrvatski javni dug što je važno jer on raste. No, on je i dalje neusporedivo manji nego u Grčkoj kad je izbila kriza. Ali, ovakvim trendom, konstantnim zaduživanjem da bismo pokrili tekuće rashode ne možemo dalje. Čak ni uz gospodarski rast koji će se vratiti iako ne tako veliki kao što je nekada bio. Ako vam je proračunski deficit veći od gospodarskog rasta bez obzira što ga imate, vama dug stalno raste. To su stvari koje moramo uskladiti u svojim glavama. S jedne strane imate interese proračunskih korisnika, a s druge strane pritisak, rekao bih i očekivan, određenih medija da se ide u oštre rezove, rezanja prava...

Kritike stižu i na račun reformi - da ih niste do kraja proveli...

Da, da, mislim, ako netko provodi reforme - to smo mi. Jedina Vlada koja to radi, koja je nešto pokušala i koja je krenula s uvođenjem reda u zemlji. Može se i to osporiti, reći da nismo napravili ništa, ali to nije istina. Dakle, Hrvatska je danas urednija i uređenija država nego što je bila prije 4 godine - 100%. Međutim, kriza je. Kriza je u zemljama koje su tu blizu - svi nekako stoje.

Na Vladi je donesen akcijski plan uz preporuke Europske komisije. Hoćemo li uspjeti ispuniti ono što se od nas traži?

Nećemo sve, to nije uspjela niti jedna država. Postotak realizacije tih preporuka je negdje 20%, tek toliko da se zna. Dakle, mi smo se manje-više složili s njihovim preporukama, što su države veće to se manje drže tih preporuka, ali dobro je da postoji taj mehanizam semestra kao oblik pritiska na države. Jedino čemu smo se izravno suprotstavili jest umirovljenje sa 67 godina. Interesantno je da nitko ne komentira da je to jedna socijalna perspektiva - s jedne strane smo Zakon o radu prilagodili, rekao bih, zahtjevima modernog vremena, želje i potrebe da što više ljudi radi i radi i da od toga ima koristi. I kako god se te forme radnog odnosa i ugovora o radu zvale, vidimo da posla dovoljno nema. Tražimo rješenje. Ne zato što nam je to rekla EU. S druge strane kad Europska komisija i njezini uvaženi činovnici dođu s prijedlogom da se u mirovinu mora u Hrvatskoj i svim drugim europskim državama ići sa 67 godina, onda ja kažem da je to jedan vrlo nesuvisao i neobrazložen prijedlog koji ne može imati istu linearnu primjenu na nekoga tko je sveučilišni profesor, liječnik, odvjetnik ili radnik u škveru koji sa 60 godina više ne može raditi tamo jer je čovjek dao svoje. Tu se konkretno radi o muškarcima, no možemo naći cijeli primjer zanimanja kojima se bave žene gdje u 67. godini ti više to fizički ne možeš. To neće biti moguće u Hrvatskoj dok ne budemo imali strukturu radne snage kao Švedska.

Čeka nas rebalans ... Razgovarali smo i s nekim ministrima danas, oni kažu da nemaju više gdje rezati.

Pa dobro to uvijek kažu, ne? Kad ste čuli ministre da su rekli išta drugo? Međutim morat će, morat će se suočiti sa stvarnošću ali mislim da im to neće biti teško.

Zna li se otprilike koliko treba rezati, koliko nam novca treba?

Mi ćemo učiniti sve da stvari držimo pod kontrolom i držat ćemo ih pod kontrolom, ali će deficit biti nešto veći od onoga što je bilo planirano i što je bilo dogovoreno s Europskom unijom, odnosno Komisijom u okviru procedure prekomjernog deficita. Naprosto je previše tih troškova koji dolaze, dolaze i dolaze, a mislim da nam se ne može predbaciti rastrošnost u državi. Naprosto je ogromna količina ljudi u Hrvatskoj koju se držalo u uvjerenju da će se država pobrinuti za sve. Mi nemamo tih novaca kao država, moramo to priznati. Što ne znači da smo siromašni i bijedni nego naprosto trošimo na krive stvari.

Čuli smo neki dan ministra Mrsića koji je rekao da će se rezati sva primanja, ne samo ona iznad 10 tisuća kuna. Podsjetio je i na COP koji će dati pravu sliku plaća. No, na koji ćete način uspoređivati plaću npr nekog operativca u MUP-u, s nekim u Ministarstvu zdravlja? Ili se to neće uspoređivati?

Sad me pitate jako tehničko pitanje... Stvari se itekako mogu uspoređivati i uspoređivat će se. Ne znam što je rekao ministar, mislim da to nije najspretnije rečeno ili najspretnije i najsretnije preneseno. Dakle, on nije taj koji odlučuje koja će biti razina plaća - do 10000 ili iznad 10000 kn. Tako da pretpostavljam da je riječ o nesporazumu. A sustav COP-a je ponovno jedna stvar koju smo mi počeli provoditi i provodimo je i provest ćemo je do kraja. Sad još uvijek idemo k tome da je počnemo provoditi u najsloženijim sustavima - to nije jednostavno ali nije baš ni tako teško. Dakle, ako je nama bilo dovoljno godinu i pol dana za to onda se postavlja pitanje što su oni ranije radili jer je tehnološki taj sustav mogao biti postavljen prije 10 godina. Ali se nije htjelo to napraviti, to nije posao od pet minuta ali nije ni od 10 godina. Tako da, sve se to da kontrolirati i kad se bude potpuno kontroliralo onda će se vidjeti tko je nekorektan, znači tko izvlači više nego što mu pripada. A toga ima. To nije nikakav lov na vještice, naprosto toga ima. Pa će se vidjeti da neki u javnom sektoru zarađuju više od ministara, a ne rade tako odgovoran posao. Ni blizu. Svaka čast poslu, ali ne rade tako odgovoran posao.

Čuli smo i najave o porezu na nekretnine i o porezu na prihod od kamata na štednju, što je s tim?

Neće biti novih poreza dok smo mi u ovom mandatu na vlasti, a borit ćemo se i za drugi. Kad kažem neće biti novih poreza, ljudima to dobro zvuči, ali ih i neće biti. Porez na nekretnine je u dogovoru s EK najavljen za razdoblje iza 2016. To je porez koji bi u velikoj mjeri trebao nadomjestiti komunalnu naknadu. Kako ga vidim? Ne vidim ga kao reket na srednju klasu, na ljude koji su gradili vikendice, ciglu po ciglu, u socijalizmu, 20 godina. Takvih je puno. Dakle, to nisu ljudi koji su stekli novac i onda ga uložili u nekretninu kao oblik investicije, bijeg od inflacije, spekulacije, rentijerstva. Mi smo u tom smislu imali drugačiju povijest od drugih državu. Ali kao porez na nekretnine koje imaju neku visoku vrijednost - to da.

Ili potaknuti ljude da ih stave u funkciju..

Da da, ali kad ih stavite u funkciju, recimo kad ih iznajmljujete na Jadranu onda plaćate porez na smještaj, rad u turizmu. To je čista priča. Ali ne vjerujem da ćemo ići u pravcu kakav postoji u SAD-u da se plaća 1% poreza na vrijednost nekretnine. To je puno novca i to bi bio preveliki teret našim građanima. Ali da moramo ići prema tim oblicima jednog dana - moramo. Spomenuli ste i porez na prihod od kamata na štednju - to je klasičan oblik prihoda. U stvari ne znam za državu u kojoj se na to ne plaća porez. No i to je opet mala porezna stopa i na pologe koji bi bili iznad određenog iznosa. I kačio bi mali broj ljudi. Mene sigurno ne bi s obzirom na moju ušteđevinu.

Je li to onda 'udar na bogate'?

Nije to udar, to je raspodjela odgovornosti tako da oni koji imaju puno, razmjerno tome, a progresivno, doprinose podmirenju troškova društva. Jer neka bogatstva i neki iznosi iznad određene razine su besmisleni, dakle, ti ljudi to ne troše, oni to čuvaju za sebe. U Hrvatskoj recimo nema poreza na nasljedstvo, što je u zapadnom svijetu stvar stara koliko i Balzacovi romani. Dakle, zna se da, ako naslijediš ne svaki iznos nego više od milijun eura, da će ti država uzeti 10 ili 20 posto. Ne, npr garsonijeru od bake ali ako naslijediš puno onda ti država uzima. Upravo zato da bi se spriječila ta prekomjerna koncentracija kapitala pa ako hoćete i društvenog utjecaja jednog malog broja ljudi. Ili recimo porez na kapitalni prihod - vi imate situaciju u nekoliko slučajeva da su ljudi prodali firmu ili dionice po velikim iznosima i da na to nisu platili ni eura poreza. Dakle, to ne znači da se tim ljudima to otme, nego ako si prodao firmu za 100 ili 50 milijuna eura, znači da ćeš na to platiti porez u iznosu 20 ili 30 posto. Bit ćeš i dalje jako bogat čovjek. Ali država koja na takvim transakcijama ne uzima svoje to je naprosto glupa država. Mi oporezujemo radnike, radničke plaće, neću reći sirotinju, porezi na prihod od rada u Hrvatskoj su relativno visoki, a ovakve stvari neoporezuješ. To je čak neinteligentno. Po meni i socijalno nepravedno. Recimo imamo porez na dohodak sa stopom od 40% na plaće iznad 8900 kn neto. To je daleko od bogatstva, ali je dobra plaća. Iznad tog iznosa u Hrvatskoj se plaća porez po stopi od 40%. Mislim, to si Skandinavija može priuštiti. Mi na 1200 eura plaće, relativno mlađim, školovanijim ljudima, raspalimo odmah porez od 40 posto. To nema nijedna druga srednjeistočna europska država. U našem poreznom sustavu ima naprosto nelogičnosti. Ja nisam za to, ipak nisam za to, da bude "flat rate", da svi plaćaju po istoj poreznoj stopi. Ali između jednog američkog sustava koji je strahovito kompliciran, i nekakvog sustava Istočne Europe koji je preprost i prejednostavan i ne odgovara zahtjevima društva i društvenoj pravdi, ja sam za jedno srednje rješenje koje će uzeti u obzir i jedno i drugo. Dakle, da one koji imaju se dobro oporezuje, da se ne živi od rente, da se to destimulira ali da se ljude opet ne uništi. Da se ne ubije poduzetnički duh. U skladu s tim ćemo i razgovarati i možda podnositi neke prijedloge, dakle, i da se rastereti ljude, i da se rastereti rad, da se nekakvoj srednjoj klasi koja nije bogata i neće nikada biti bogata, ali možda zarađuje više, izuzimam tu političare koji će biti drugačije tretirani, da se tim ljudima da malo više daha, da imaju možda neku kunu više za potrošiti, koja će umjesto u proračunu završiti u njihovom džepu.

S poreza na investicije - Pelješki most, potpredsjednik Grčić najavio je da će se na tome početi raditi i prije odgovora EK, hoćete li uspjeti?

Vjerujem da hoćemo, ali ne mogu garantirati, i upravo zato i komuniciramo s Komisijom na ovaj način i mislim da je to svakome tko je bar malo dobronamjeran jasno. Ali postoje zločesti i zavidni ljudi u Hrvatskoj koji drže palčeve da to propadne i u skladu s tim izvješćuju javnost. Ima nekoliko takvih medija ali dosta ih se čuje. Većina nije takva. Vjerojatnost da Vlada ili Ministarstvo zaboravi u nekom dokumentu spomenuti Pelješki jednaka je tome da petero ljudi izađe na ulicu i svi se zaborave odjenuti. Izađu goli na cestu i onda se sjete na sred ulice - gle nešto mi fali. Takva greška je statistički nemoguća. Postoje razlozi zašto je nešto napisano i komunicirano na takav način. Inicijativa je prema EK otišla za vrijeme moje Vlade, mog mandata, mene osobno ali znam da su tu pravila igre vrlo delikatna i da ne smijemo vršiti politički pritisak i da ne smijemo uzimati nešto zdravo za gotovo dok nije gotovo. To je procedura koja je vrlo komplicirana i ponovit ću: samo malo strpljenja. A onda će zlobnicima biti krivo. Ali nadam se kao i svim Hrvatima drago.

Zadnji primjer poteza Vaše Vlade koji su naišli na neodobravanje javnosti je i spin off - izvjestan je još jedan referendum. Hoćete li promijeniti Zakon o referendumu?

Zakon o referendumu možemo promijeniti, ali ne možemo promijeniti Ustav. Referendum u jednom trenutku postaje, to je evidentno, sredstvo blokade i zlouporabe. Države imaju razna iskustva s referendumima - Švicarska jednu vrstu, Velika Britanija drugu vrstu neiskustva. Naime, oni zaziru od referenduma i vrlo rijetko ga organiziraju jer referendum je vrlo često prilika da se javnost potpali, slabo je se informira, i u stvari, služi kao opstrukcija demokratski izabrane vlasti, a ne kao kontrola. Treba razlikovati kontrolu, smjerokaz i opstrukciju. Mi se susrećemo uglavnom s opstrukcijom. I to tamo gdje naše namjere nisu stranački i financijski motivirane, nego motivirane interesom javnosti koji kao takav osjećamo i vidimo. Dakle, interes pravde, interes jednake produktivnosti, jednake plaće za jednak posao...Zvao se to spin off ili nekako drugačije. S time što nisam siguran i da je referendumsko pitanje, ako sam ga dobro vidio, pravilno postavljeno. Mi ćemo to gurati ne pod svaku cijenu i do kraja, ali pri punoj svijesti i do kraja da radimo dobru stvar. Da će ljudi za isti posao dobivati istu plaću, biti konkurentniji i da neće ostati bez posla. Onaj tko je protiv toga, na žalost, u ovoj zemlji, ne mora dati tri suvisle rečenice zašto je protiv toga, nego samo treba galamiti. Ali istovremeno vas napadnu Financial Times ili Euconomist da niste proveli tu reformu. Bez da uopće shvaćaju kako Hrvatska funkcionira. Komplicirano! Tko misi da bismo mi išli s tom mjerom, dakle formiranjem posebnog državnog poduzeća, kome pada na pamet da to radimo zato da bismo kinjili radnike ili spremačice ili kuharice? Zašto bi to bio moj motiv? Ja suosjećam s tim ljudima, gledao sam ih cijeli život. Ali da bi državi bilo jeftinije, da bi oni mogli raditi za sličnu ili jednaku plaću na tržištu, ne samo za državu, to je po nama potrebno napraviti. Jer nije u redu da se za isti posao u privatnom i javnom sektoru bitno drugačije nagrađaje. Da oni u privatnom sektoru, a to je velika većina zaposlenih u Hrvatskoj, primaju jednu plaću i vjerojatno više rade, a da u javnom sektoru, čast iznimka, rade ipak manje. To nije u redu, ni ekonomski ni ljudski nije u redu. Protivnici su galamdžije, oni galame. Dakle, to je pet-šest rečenica, 'nije u redu, protiv radnika, nije socijaldemokratski', stani malo idemo razgovarati i vidjeti tko dobiva, a tko gubi. I mediji tu, kako da kažem, znaju katkad doprinositi...

Puno kritika ide na medije...

Ne, jasno je da su mediji u Hrvatskoj industrija koja je narasla burno, adolescentski, u kratkom vremenu, i da su preko noći mnogi postali novinari. Ali to je posao koji zahtjeva visoko znanje, radne navike i etiku. Jer se bavite, k vragu, užasno ozbiljnim temama.

Jedna od ozbiljnih tema je i INA MOL. Natežemo se s Mađarima, nedavno je ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak izjavio da bi bilo najbolje otkupiti dionice. Je li to realno?

Ministar Vrdoljak je predsjedavajući dvočlane skupine tima koju je imenovala Vlada, koji je dobio mandat i okvir za pregovore od Vlade. Ja bih se, što se tiče pregovora s MOL-om zadržao na toj razini, na Vladi smo usvojili zaključke kojima dajemo amen da se taj postupak nastavi, ali moramo znati do koje točke...

Dobro, ali 'solira' li previše Vrdoljak u ovoj cijeloj priči?

Ma, on je koalicijski partner, kolega, prijatelj iz Vlade i što znači da solira? Alternativa je da bude potpuno podređen. Daje malo osobnog štiha svemu tome, ali kad govorimo o otkupu dionica, tu se radi o milijardama ili kojoj milijardi eura. To je javni dug. A dok god je to javni dug - pitali ste me o monetizaciji autocesta koju će vjerojatno isto netko pokušati srušiti referendumom. To je po meni zlonamjerno ali, takav je naš Ustav i to dopušta - ali dok je tako, s jedne strane smanjivati javni dug, a s druge strane se zaduživati da bi otkupio javno poduzeće, to moram priznati nije državnička odgovornost. Mi tražimo od MOL-a da bude bolji partner, da više ulaže i da više zajednički odlučujemo. I to im je valjda bilo i jasno kad su ulazili u Inu prije 10 godina, da nećemo biti samo statisti. Izbjegavao sam javne konflikte s njima, izbjegavat ću i dalje. Imamo pregovarački tim, nek rade svoj posao.

Osvrnimo se malo na Vladu, otpočetka mandata dosta je ministara otišlo i došlo, jeste li sada zadovoljni kako Vlada funkcionira?

Zadovoljan sam ja veći dio vremena, bio sam zadovoljan i s dobrim dijelom doprinosa nekih koji su otišli, koji su smijenjeni čak. Smijenjena je u stvari, stricto sensu, jedna osoba. Ali kad gledate koliko je ljudi otišlo iz tima Vlade, onda je to nekako u europskom prosjeku. Pa David Cameron je u četvrtoj godini mandata neki dan smijenio pet ljudi, preko noći, vjerojatno je to dogovorio s njima. Otpočetka mandata bilo je odlazaka iz različitih razloga. Jedan ministar se vrlo brzo umorio, jedna ministrica je morala otići, ..., ne znam kako da to nazovem, ali ljudi koji se danas prave ludi ili koji šute, ili plješću pitam što bi oni napravili na mom mjestu? Ja bi napravio opet isto. Jer na žalost plemstvo obvezuje, ministar je seosko plemstvo, u našem slučaju, ono najniže, al je plemstvo, dakle to je druga razina odgovornosti i moraš paziti na takve stvari jer kompromitiraš cijeli sustav. Jednog ministra sam morao smijeniti nakon jednog cijelog niza i danas po meni neobjašnjivih propusta, neću ići dalje od toga, i otpora da se s njima suoči. I dva ministra sam, u dogovoru i razgovoru s njima, kao predsjednik Vlade odlučio zamijeniti drugim ministrima, ne bi to nazvao smjenom, jer će biti za ozbiljnog posla i u Saboru i u SDP-u, mojoj stranci bez koje svega ovoga ne bi bilo.

Jesu li se smjeli umoriti?

Vidio bi vas da vodite resor u kojem stalno fali milijarda. A to ste naslijedili. Dakle, umorit ću se i ja u jednom trenutku, umorit će se i ovi koji su došli na njihovo mjesto jer je to potpuno ljudski, ali to ne znači da su potrošeni i premoreni, nego da naprosto radite izmjene kao u hokeju. To je jedna užasno teška i dinamična disciplina. Dakle, morate se mijenjati, moraju teret preuzimati jedni pa drugi, a dok ste coach ili premijer u mom slučaju, imate tu odgovornost. S tim smo išli pred birače.

Potpredsjednik Vlade Ranko Ostojić je u bolnici, stanje je ipak nešto bolje?

Puno bolje, bio sam baš kod njega prije intervjua, puno bolje, a prije tjedan dana je srećom preživio. Zbog vlastite tvrdoglavosti, habanja na poslu, rada pod visokom temperaturom, što je u jednom trenutku postao, rekao bih - ludo. Neću sad govoriti i prepričavati kako nas dvojica razgovaramo o takvim i sličnim događajima, ali to je samoubijanje. Tako kad netko kaže, pa i naši bivši kolege iz Vlade, da nitko ne radi osim njih ili njega,..., ljudi se u većini vremena ubijaju od posla, aktivnosti i svega. On se vratio sa službenog puta u Beogradu polumrtav i opet nije išao u bolnicu jer je mislio da je samo temperatura. To je poruka svima da ljudski organizam itekako ima jasne granice i da nestaneš preko noći.

Mnogi su primjetili da ste promijenili svoj imidž - prije ste bili nekako udaljeniji, recimo to tako, od 'puka', sada ste ipak prisutniji, vidimo Vas i na poplavljenim područjima,...

To je moja dužnost. Nisam nimalo promijenio imidž i uvijek sam isti. Pitanje je samo što vi prenosite i kako izvještavate. I kažem ljudima i u stranci, nakon 7 godina na čelu SDP-a, u razdoblju u kojemu smo ostvarili velike rezultate veće nego ikad u povijesti SDP-a. U kojemu nam je sad teško, ali u godinu i pol dana vratit ćemo se i pobijediti - u to čvrsto vjerujem. Ja sam ostao isti, a i Vi ste isti kao što ste i bili. Ja sam nemoguć, Vi ste na svoj način takvi kakvi jeste, ali zajedno smo super. Prema tome, nisam se promijenio, sve je isto. Ali da ću biti populist, da ću ljudima okolo raznositi frižidere koje sam uzeo iz neke sumnjive donacije ili tako da sam prirez koji plaćate u Zagrebu za to iskoristio - to neću biti. Tu vrstu populizma duboko prezirem, ne zato što sam elita, ja sam sa zagrebačke ulice, nego zato jer vidim kakvo je to zlo za narod. To je varanje, to je fake, to je prevara. I hrvatski političari koji na tome grade svoj imidž su opasni za Hrvatsku. Neću sad o imenima, znate da ih uvijek govorim, ali nemamo vremena. Dakle, tu sam, nisam se promijenio uopće i neću se nikada promijeniti, sa svim svojim nedostacima - kojih ima, ali to sam ja. Ljudi kad su nas 2011. birali, nisu nas izabrali kao kolegu Cerara u Sloveniji koji je, po svemu sudeći pristojan i pametan čovjek, ali ga ne znaju. Dakle, ja sam 2007. godine izgubio i četiri godine nakon toga su Hrvati i Hrvatice, naši građani su gledali što biraju i izabrali su - nas, SDP, Kukuriku koaliciju i mene kao kandidata za premijera. I Plan 21 je bio vjerojatno najsuzdržaniji i najsmireniji izborni plan koji je Hrvatska ikada vidjela. Bez razmetanja...

Je li bio figurativan?

Svaki plan je i konkretan i simbolički. Ali je to bio pošten plan. I nismo iz njega sve ostvarili. Ljudi koji su trenutno s nama razočarani, ali sam uvjeren da nas ne mrze, shvatit će da smo mi najbolje što Hrvatska nudi, nije da nema alternative jer jadna je zemlja koja ovisi o Zoranu Milanoviću i njegovim ministrima, vitalno ovisi. Opet će ovo biti krivo prenošeno pa ponovo pojašnjavam onima koji žele biti zlonamjerni: svaka zemlja ima alternativu, ali ovo što se nudi nije alternativa. Mi smo puno bolji od toga, radimo sistematičnije, poštenije, u jako teškim uvjetima. Račanu je grozno bilo biti premijer jer je imao užasno nelojalnu koaliciju ali je imao dobru ekonomsku situaciju. Kod nas i kod mene je obrnuto. Mi imamo čvrstu i stabilnu koaliciju, s ljudima koji zajedno prolaze kroz teškoće kao i mi u SDP-u, ali imamo groznu ekonomsku i financijsku situaciju. Bi li se mijenjao s Račanom? Ne bi, živim svoj život.

HDZ je istaknuo svoju kandidatkinju za predsjednicu - radi se o Kolindi Grabar Kitarović. Njezin glavni protukandidat bit će predsjednik Ivo Josipović. Što kažete na nju kao kandidata, i ima li predsjednik Josipović i dalje Vašu punu potporu?

Naravno. Dok je on bio u SDP-u, a iz godinu u godinu je sve manje vezan uz stranku, jer 'to tak treba bit, ne', mada ja to smatram ponajvećim uspjehom u njezinoj povijesti, pa i svojim osobnim uspjehom to što je SDP uspio tada, u tom prijelomnom trenutku, kada je Mesić odlazio, a tražio se novi predsjednik države, osoba prije svega simboličkog značaja, ali važnog simboličkog značaja, da je SDP uspio Hrvatskoj predložiti i ponuditi najboljeg kandidata koji je dosta uvjerljivo pobijedio. On je to i dalje za mene. Ima našu podršku, to je jasno od prvog dana. Ne znam što je potrebno: ovjeriti kod javnog bilježnika - neki su htjeli Glavni odbor na kojemu ćemo podržati Josipovića prije nego se on formalno kandidirao. Pa jasno je koga podržavamo, obično su najglasniji oni koji su bili protiv njega ili držali figu u džepu prije pet godina. Ja nisam, ja sam u tome aktivno sudjelovao kao motivator i kreator dok je to bilo u mojoj moći, a kasnije to nije bilo u mojoj moći. On je dobar predsjednik, ima podršku koja će sad prirodno opadati jer se zemlja polarizira, ne zato što je on nešto napravio pogrešno - ne, isti je, cijelo vrijeme. Nego naprosto zato što dolazi kandidatkinja koju je jedna stranka, ja bih rekao - loše društvo za nju, loše društvo, po drugi puta se uplela u loše društvo, prvo Sanader pa sad ovi, oni su je odabrali, nagovorili, traži novo radno mjesto. Po meni to nije dovoljno za biti predsjednik Republike. Biraj društvo!

I za kraj godišnji odmor. Gdje ćete ga provesti, hoće li to biti radno, ili ćete se uspjeti odmoriti?

Ako mislite da se moj skromni mozak ikad odmara - varate se, a znate da je to najveći napor. Osim baš fizičkog rada, razmišljati i biti pod pritiskom i stresom je najveći napor i to ne prestaje. Jedino što ću moći biti u kratkim hlačama 10 dana. Bit ću malo na Sjevernom, malo na Srednjem Jadranu, a to će se se prekidati protokolima. Tako da se baš nikada ne stigneš opustiti ali mislim da svakome treba odmora. Oni koji preko ljeta poziraju da rade vjerojatno ništa ne rade preko godine. Da, ovih deset ili 12 dana ćemo biti malo više u jednom relaksiranom ozračju, bit će tu dosta sporta, bicikla, trčanja, čitanja jako puno - to nikada ne prestajem raditi.

Što ćete čitati?

Svašta. Evo recimo oni koji žele razgovarati o porezima moraju pročitati knjigu Thomasa Pikettyja 'Kapital u 21. stoljeću', još nije prevedena, ali ti koji su najglasniji znaju engleski. Ili mogu čitati na francuskom u originalu. Ja sam čitao englesku verziju i to je knjiga koja je puno ozbiljnija od Marxovog 'Kapitala' koja je obična improvizacija. To je recimo jedna knjiga koju sam pročitao prije dva tjedna, a uzela mi je mjesec dana jer nemaš baš puno vremena. To je jedna od najozbiljnijih knjiga koje sam ikada čitao budući da je rezultat 15-godišnjeg istraživanja.

Jel postoje neke 'lakše' knjige koje Vi čitate?

To je lagano jer je super za čitati, možda nije najbolja preporuka za vođenje politike, ali ako mislite na beletristiku - znate što, počeo sam čitati neke stvari koje su mi bile famozne kad sam imao jako malo godina, npr. Dostojevskog i Turgenjeva. Evo, došao sam sad definitivno do uvjerenja da mi je Turgenjev bliži pisac od Dostojevskog.