Ovaj dojam nisu ostavili samo kandidati nego - možda još i više - format, stil i izvedba sučeljavanja, tako tipično HRT-ovski. Politički nekorektno reći ćemo - gotovo pa autistični.

Moderatori Zrinka Grancarić i Branko Nađvinski pritom su sasvim korektno odradili svoj dio posla, možda zato što se on ionako svodio na statiranje: mogli su ih komotno zamijeniti štoperica i onaj zvučnik nesretno smješten posred studija i usred kadra. U bizarno krutoj formi, kao da u studiju ne stoji dvoje nego deset kandidata, nije bilo nikakvog suvislog moderiranja, nimalo lepršavosti i ni mrvicu imaginacije ili improvizacije - nego su voditelji kao roboti diktirali uvijek ista dosadna i predvidiva pitanja te pazili isključivo na vrijeme.

'Koliko još imam replika?' čulo se u studiju valjda svakih nekoliko minuta i to je direktna posljedica ovakvog načina organiziranja sučeljavanja.

Sama riječ 'sučeljavanje' - ili recimo 'duel', 'debata' - podrazumijeva prebacivanje loptice između dvojice preostalih kandidata za predsjednika države i priliku za pravi verbalni okršaj u kojemu bismo se kroz konfrontaciju uvjerili u njihovu potkovanost, argumentiranost, snalažljivost i pronicljivost, no u HRT-ovom rječniku one imaju nešto drugačije značenje.

Kao da smo u 2005.

Za javnu televiziju 'sučeljavanje' očito podrazumijeva to da kandidati moraju ispuniti formular bez dodatnih pitanja ili, ne daj bože, provokacija.

Pritom je sasvim jasno zašto je obojici sasvim lijepo odgovaralo sučeliti se baš na ovom mjestu i baš u ovakvim uvjetima: Milanović ima komotnu prednost iz prvog kruga i pregrist će pojavljivanje na - kako ga je sam nazvao - 'Yutelu', a usput je siguran da ga nitko neće zaskočiti neočekivanim pitanjem ili otvaranjem kakve nezgodne teme. Na ovo drugo sasvim sigurno je računao i Dragan Primorac, za kojega je u utorak navečer dio analitičara sumnjao da je imao uvid u pitanja koja će biti postavljena.

No za to naprosto nije bilo potrebe jer su na HRT-u ona uvijek ista valjda još otkako predizborne debate postoje: tu su vazda 'tematski blokovi' s pripadajućim setom replika, tu su obavezne 'ideološke teme' s eutanazijom, pobačajem i odnosom države i Crkve, kao da smo u 2005. a ne 2025. godini, a tu je na koncu i stidljivo čačkanje po stvarima po kojima nijedan predsjednik države, tko god on bio, zapravo ne bi smio čačkati.

Recimo po visini stope PDV-a, koja s Pantovčakom ima veze koliko i stopa fertiliteta koala u jugoistočnoj Aziji.

Na samosvjesnoj javnoj televiziji to bi bio trenutak u kojemu će se s potpitanjem ubaciti voditelji - no njima je, rekli smo, bila namijenjena uloga vješalice za kapute. U utorak navečer u takvim prilikama mogao je reagirati tek jedan od dvojice kandidata, no i oni su u pravilu ušutjeli kada bi doznali 'koliko još replika imaju', pa bi zanimljiva tema naprosto odumrla, iščezla nakon upozorenja onog zvučnika nasred studija.

Nije to atomska fizika

Drugim riječima, debata je kašljucala i na koncu zvučno kihnula, a HRT se nastavio češljati.

Dvije nacionalne komercijalne televizije (ili tri, ako računamo N1) u ovoj su predsjedničkoj kampanji ostale kratkih rukava, prije svega zbog Milanovićeva manevra izbjegavanja direktnih sučeljavanja s Primorcem, premda su se prethodno dokazale upravo u formatima duela dvoje kandidata.

Uostalom, nije to atomska fizika: nabaciš im kost i pustiš da je glođu sve dok od nje ne ostane ništa, povremeno korigiraš tijek rasprave potpitanjima, a za svakoga od dvojice kandidata pripremiš po set neugodnih pitanja i set tema koje će im dobro doći na volej.

Nije stvar u replikama i brojenju sekundi, nego u izbalansiranom pristupu i pristojnoj razini respekta prema gledateljima i zdravom razumu.

Na HRT-u, rekli bismo, strahuju od miješanja u vlastiti posao.