Problem se time ne iscrpljuje, jer jednom kada se dokopaju nebitnog, neki mediji će ga preobraziti u opće mjesto, u faktoid, dakle u podatak koji će tvrdoglavomupotrebom nekim čudom steći životnu važnost iako je zapravo sasvim beznačajan, ili će pak neprovjerenu informaciju preobraziti u općeprihvaćenu i neupitnu istinu.

Jedno od takvih općih mjesta jest to da je aktualni predsjednik Vlade Republike Hrvatske, građanin Zoran Milanović 'bahat' i da ta bahatost izaziva zgražanje građana. Problem je, međutim, u tome da je bahatost ponajbolja, možda i jedina hvalevrijedna osobina građanina Milanovića. Najgori je kada se pravi duhovit ili pokušava ostaviti dojam mudrog i velikog državnika. Najbolji je kada se iznervira i postane bezobrazan s novinarima. Tada pobuđuje i povjerenje i poštovanje jednostavno zato što su to jedini trenuci u kojima se ponaša nehinjeno i spontano. Da netko ne bi krivo shvatio, nije ovo nikakva ironija. Milanovićeva bahatost jedina je kvaliteta aktualne vlasti. Kad je bahat, barem nije banalan. Promotri li se u širem povijesnom kontekstu, to nije malen napredak za Hrvatsku.

Jedan sličan, ali neusporedivo značajniji iskorak, zapravo jedan od najsvjetlijih trenutaka hrvatske povijesti, bila je nezasluženo zaboravljena epizoda kada je bivši predsjednik republike, građanin Stjepan Mesić, ustao s jednog televizijskog intervjua, skinuo mikrofon, izišao iz kadra i rekao, ne citiram, nešto u stilu: 'Ja ne želim slušat' ova sranja.' Bila je to čista poezija koja je u nepatvorenom i iskonskom obliku prodrla u poslovično nepoetičnu i patvorenu djelatnost kakva je politika u Hrvatskoj, ta estrada praznoslovlja, voštanih lutki i nacionalističkog režanja.

Zgražanje nad bahatošću i poetikom psovke proizlazi iz nimalo demokratskog doživljaja politike kao pojave 'dostojanstvene', nedodirljive i mistično uzvišene. To je relikt srednjovjekovnog mentaliteta i vremena kada je vlast dolazila 'od Boga' i sjedila na prijestoljima ogrnuta hermelinom. Moderni oblik tog glupavog strahopoštovanja malograđanska je pristojnost, ali svodi se na isto, na totalitarnu harmoniju uzvišeno ozbiljne vladajuće elite i ćudorednih podanika ponosnih na svoju bogobojaznu skromnost, svoje tabue, svoje faktoide i, neizostavno, na tu istu vlast.

Kada u tako poremećenom sustavu vrijednosti netko pripadniku vladajuće elite izgovori jedno lijepo i neodoljivo 'Marš!', zavlada sveopće malograđansko snebivanje. Kao i uvijek, zaplet se nikad ne završi na jednom nesporazumu, nego se višestruko produbljuje, ali i razotkriva kliničku sliku potpuno unakaženog poimanja demokracije i države. Meritum problema nije ni u Jasmili Žbanić, ni u Milanovićevu posjetu mostarskom HDZ-u, nego u percepciji i reakcijama. Netko je blagoizvolio reći da je tim 'Marš!' Jasmila Žbanić uvrijedila sve državljane Republike Hrvatske, što je glupo koliko i tvrdnja da bi se svi korisnici vodovoda trebali naći uvrijeđenima kada netko uvrijedi izvršnog direktora vodovodne uprave.

Usput rečeno, ta uvrijeđena vodovodna uprava zlorabi svoj monopol, isporučuje bljutavu vodu i to neredovito, ali je zato naplaćuje preko svake razumne mjere. To je meritum. Za one koji nisu shvatili metaforu: država je javna ustanova koja je građanima dužna isporučivati usluge (vladavinu prava, zaštitu građanskih sloboda i jednostavna, jasna i razumna pravila tržišne utakmice), a kada to čini traljavo, doista ne bi smjela propisivati i utjerivati astronomske poreze.

I to je više ili manje sve, a pitanje zašto šef računovodstva sjedi u stražnjem redu, u kakvim je odnosima s izvršnim direktorom i je li izvršni direktor bahat kada mu novinari postavljaju glupa pitanja, spada u neku drugu, paralelnu i sporednu stvarnost.