Mjesto na kojem je stradao pokojni Nimac, poznat po nadimku Ledo, nalazi se stotinjak metara od njegove roditeljske kuće u kojoj je živio s ocem Ivom i majkom Bojom.

'Nismo imali pojma da on ima tu bombu niti smo znali što namjerava jer smo otišli spavati nakon večere. Oko 22.30 nas je Branko zvao iz svoje sobe, a majka je otišla pogledati što je jer smo strahovali od njegovih napada epilepsije. Rekao joj je: ‘Još sam živ’. Vratila se leći, a u ponoć nas je naš drugi sin probudio i rekao nam kakvo se zlo dogodilo', kaže kroz suze otac Ivo, dok mu supruga od jecaja ne može doći do riječi.

Iako je policija nakon očevida utvrdila da se smrt dogodila zbog nestručnog rukovanja bombom, te isključila samoubojstvo zbog zaklona iza kojeg je nekadašnji branitelj išao baciti bombu, roditelji kažu kako je on davno govorio da će se objesiti.

'Nije se on ubio, da je to želio napraviti, ja bih znao. Išao je baciti bombu iza zida, ali se vjerojatno spotaknuo, pa mu se detonirala u ruci. Ruka mu je bila raznesena, a na tijelu je bila ozljeda od gelera samo na prsima', rekao je Brankov prijatelj i suborac Željko Šimunac koji je nešto prije ponoći prošao pokraj mjesta gdje mu je stradao suborac iz 134. brigade.

U blizini, 50-ak metara dalje, zabavljalo se 20-ak djece pucajući petarde, pa je prava sreća da se nije dogodila veća tragedija.

Ni Šimunac nije znao da mu prijatelj ima bombu. Živio je teško, od roditeljske pomoći, jer posljednjih godina nije imao nikakvih prihoda.

Iako je u ratu bio od prvog do zadnjeg dana, teško obolio od PTSP-a, imao spomenicu Domovinskog rata i odličje iz Oluje, mirovinu nije ostvario, odustao je od traženja svojih prava i desetak godina radio u mjesnom kamenolomu. - Radio je dok je mogao. Kako mu je PTSP uznapredovao, nije redovito pio terapiju za epilepsiju, a povremeno je zbog depresija konzumirao i alkohol, propao je fizički i psihički - kaže.