Ljetos su gorili nebo i zemlja, naročito u pet slavonskih županija i dijelu Istarske, gdje je zbog suše proglašena elementarna nepogoda. Sušom su pogođeni dijelovi Srbije i BiH, uništeno je i do 70 posto usjeva.

U tri brazilske savezne države bore se s posljedicama najveće suše od 1930. godine. U Kaliforniji je zbog toga prošle godine proglašeno izvanredno stanje. Kiša u Senegalu nije pala godinu dana, u Nigeru je milijun stanovnika suočeno s glađu, slično je u Mauritaniji, a prema UN-u, više od 20 milijuna ljudi, uglavnom djece, gladuje zbog suše u regiji Sahel, graničnoj zoni između Sudana i Sahare.

Kritično je u Jordanu, naročito u Al Mafraqu, gradiću od 60.000 stanovnika. Nakon što se u njega slilo 120.000 sirijskih izbjeglica, na ulicama se vode pravi ratovi za nekoliko kapi vode.

No tek je počelo! Rijeke, jezera i podzemne vode isušuju brže nego što ih Majka priroda može osvježiti; industrijske kemikalije i one iz kućanstava ubrzano zagađuju preostalo, a u međuvremenu svjetska populacija raste vrtoglavom brzinom. Mora li se svakih 20 godina u svijetu udvostručiti utrošak pitke vode?

Ukratko: vode je sve manje, ulazimo u doba žeđi. To je zaključak na kraju 'Međunarodne dekade vode' (2005 - 2015) kojom je UN trebao suočiti međunarodnu zajednicu sa suhom istinom o stanju presudno važnoga resursa, ali osim velikih riječi, nije se događalo ništa. Prema nekim procjenama, već za 15 godina, do 2030. polovina svijeta živjet će u uvjetima tzv. visokog vodenog stresa. Do 2040. svaka peta zemlja osjetit će ekstremnu nestašicu, zaključuje Institut za svjetske resurse (WRI) u najnovijoj analizi korištenja i nestašice 'plavoga zlata' u 167 zemalja.

Predviđanja Međunarodnog instituta za istraživanje politike hrane (IFPRI) još su surovija, nastavimo li jednako razmetljivo trošiti plavo blago u poljoprivredi, industriji i kućanstvu. U tom slučaju do 2050. bit će ugroženo 4,8 milijardi stanovnika – više od polovine svjetske populacije – i polovina svjetske proizvodnje žitarica, a zbog suše i nestašica, doći će u pitanje 45 posto svjetskog BDP-a (63 tisuće milijardi dolara), jedan i pol puta više od onoga što privređuje današnja cjelokupna svjetska privreda!

Zbog nestašice vode Srednjem istoku prijeti katastrofa, predviđa Institut za svjetske resurse, jer će do 2040. od deset najtežih suša, osam njih pogoditi tu regiju, naročito Saudijsku Arabiju, Izrael, Oman, Kuvajt i Katar. Mnogi će u tom području morati prestati uzgajati hranu, a Saudijska Arabija već od sljedeće godine u potpunosti će uvoziti žitarice. Patit će i Kina, Indija i SAD, pa i Čile, Botswana, Namibia, Estonija.

U tom društvu skorašnjih nevoljnika Hrvatska je sretno dijete. Nakon Norveške i Islanda, prema izvješću UNESCO-a, u Europi smo treća najbogatija zemlja pitkom obnovljivom vodom (32.818 prostornih metara godišnje po stanovniku) i svrstavaju nas u ekskluzivni klub od 30 vodom najbogatijih zemalja svijeta. Iako na nekim kioscima Tiska pola litrice ohlađene Jane plaćamo i osam kuna, skuplje od litre benzina.

Naravno, ni Perrier nije jeftin, ali ionako ulazimo u razdoblje u kojem će pitka H20 postati nova nafta, a plava Hrvatska – bude li pametna – mogla bi postati neki bogati vodeni Kuvajt, u vremenima kada autori studije WRI-ja predviđaju ne samo da će zbog nedovoljne opskrbe vodom biti ugrožen privredni rast potreban zbog naglog rasta stanovništva, nego će u pogođenim zemljama zbog nje sve češće dolaziti do nemira i sukoba. Danas se ratovi vode zbog 'crnoga zlata', sutra će se voditi zbog 'plavoga zlata'. Neki stvarni James Bond ubuduće će voditi bitku s uzurpatorima plavoga blaga, kao što to čini filmski 007 u 'Zrnu utjehe', boreći se sa zlikovcima koji žele monopolizirati zalihe pitke vode u Boliviji. Kako netko reče, onaj tko gospodari vodom, gospodari državom.

'Tržište vode postalo je mnogo sofisticiranije posljednjih dvaju desetljeća', kaže Clay Landry, direktor konzultantske tvrtke WestWater Research, bojeći se da će na kraju priče privatnici kontrolirati svaku kaplju. 'A kada se to dogodi', kaže Landry, 'svijet će se podijeliti oko novih vodenih granica, na pobjednike (Kanada, Rusija, SAD, ali samo Aljaska) i gubitnike (Indija, Sirija, Jordan)'. Zemlje koje će moći eksploatirati bogate izvore prosperirat će, ostale će se morati boriti za sve manje rezerve.

Prije četiri godine američku javnost stoga je uzbudila vijest da dvije privatne kompanije, True Alaska Bottling i S2C Global, namjeravaju u posebnim tankerima prevoziti godišnje 11 do 34 milijuna prostornih metara pitke vode s Aljaske (Plavog jezera pokraj gradića Sitka), u Indiju, u neposrednu blizinu Mumbaija, od kuda će je distribuirati u žedna područja jugoistočne Azije i Srednjeg istoka. Gradiću Sitka to je trebalo donijeti godišnji prihod od 90 milijuna dolara.

Smiju li privatne kompanije kontrolirati naš najvažniji resurs? - pitali su. Smije li najdragocjenija molekula za održavanje života na Zemlji postati roba? Nije li pristup vodi osnovno ljudsko pravo? Voda je bila 2000 godina resurs pod javnom kontrolom, kažu protivnici, a prelazak u privatne ruke je nemoralan i opasan. Voda je suviše dragocjena da bi je netko posjedovao.

Pristaše privatizacije pak kažu da je slobodno tržište najbolji način rješavanja problema nestašice u kriznim područjima. Ali ako je voda roba, kompanija True Alaska prodat će je onome tko ponudi više, prije Saudijskoj Arabiji potkoženoj naftom nego gladnoj Gani. Privatni distributeri naplatit će onoliko koliku cijenu mogu postići na tržištu, a tržište ne mari za zaštitu okoliša i ljudska prava, nego za profit. Isti zakon, dakako, vrijedi i za drugu robu, ali u slučaju energije ili hrane, potrošači imaju alternativu; s nafte se mogu prebaciti na plin, jesti više piletine, a manje ribe, dok voda nema nadomjestka, to nije čak ni opjevana Coca-Cola.

Hrvatska je, srećom, među malobrojnim zemljama koje svojim građanima sustavom javne vodoopskrbe jamče i osiguravaju pitku vodu, a iskustva s privatnim distributerima u svijetu pokazuju da privatnici često smanjuju broj zaposlenih na minimum, zanemaruju održavanje zaliha, troškove zbog nepoštivanja ekoloških standarda prebacuju na potrošače i dižu cijene. Zagovornici privatizacije s druge strane vjeruju da će upravo dizanjem cijene natjerati potrošače na racionalniju i manju potrošnju. Izgradnja i obnavljanje vodoopskrbne mreže vrlo je skupo (u nekim dijelovima SAD-a koristi se još mreža iz tridesetih godina prošloga stoljeća, a u Sofiji nakon dan-dva pauze iz vodovodnih cijevi poteku kapi u boji bijele kave), zbog čega u mnogim zemljama država traži pomoć privatnih investitora. To čini i u prvoj ekonomiji svijeta, gdje je Obamina administracija za to znala odobriti nekih šest milijardi dolara, iako je za obnovu mreže potrebno 300 milijardi...

Sva ta rješenja su prelijevanje iz šupljeg u prazno, poručuju stručnjaci poput onih iz Instituta za svjetske resurse, sve dok se rijeke, jezera i vodonosnici isušuju ili postaju suviše zagađeni za korištenje, sve dok se nastavlja isušivanje močvara kojih je ionako više od polovine u svijetu već nestalo, sve dok poljoprivreda troši više od bilo koga drugog i zbog neučinkovitosti pretvara u neobnovljive otpadne vode, sve dok klimatske promjene zbog stakleničkih plinova uzrokuju s jedne strane nestašice i suše, a s druge katastrofične poplave.

Kako reče jedan stručnjak, za sigurniju budućnost naših unuka nije dovoljno provoditi samo zelenu, nego i plavu politiku. Ali bez čekanja.