Problem na koji ukazuju neki komentatori, poput pulitzerovca Charlesa Krauthammera iz Washington Posta i Reutersovog Neala Gablera, jest sama paradigma američkog društvenog ugovora: uloga države u reguliranju društvenih i ekonomskih procesa.

Ako birači okrenu leđa Obami i njegovoj viziji, mogli bi okrenuti leđa i sustavu zagarantirane zdravstvene zaštite koji bi, prema republikanskom nacrtu budžeta, trebao biti privatiziran i mnogo jeftiniji za državu. Neal Gabler upozorava da bi u tom scenariju milijuni ljudi mogli ostati bez medicinske pomoći i lijekova, da bi postojeći programi socijalne pomoći poput bonova za hranu mogli biti drastično srezani. Upitan je i čitav niz humanističkih programa za sprečavanje siromaštva i potpora za javni transport. U principu, solidarnost bi u SAD-u postala ideal kojim se država ne bavi.

No Krauthammer zastupa drukčiju perspektivu. Njega kao da ne zanima teza o odustajanju od solidarnosti kao civilizacijskoj katastrofi za njegovu zemlju. Više se boji da Obamine reforme podrivaju cijeli sustav negdašnje 'zemlje šansi': američku etiku individualizma, kompetitivnosti, inovativnosti i spremnosti preuzimanja rizika na slobodnom tržištu. Zamjera Obami trošenje preko 830 milijardi dolara na uplitanje u tržišne mehanizme i pogodovanje odabranim tvrtkama unutar industrija koje su dotad ovisile o pravilima free marketa, a ne o državnoj pipi. Tvrdi, nadalje, da ekološke direktive njegove politike sakate domaću industriju ugljena, a u perspektivi i zemnog plina.

'Dok državna uprava raste u svojoj veličini i moći, indvidualac se smanjuje u ovisnosti o državnoj upravi. Sve do točke u kojoj ovisnost postaje nova norma – kao što je slučaj u Europi, gdje i minorno smanjivanje državnih subvencija stvara očaj, a za one energičnije i pobunu', piše Krauthammer.

Američku politiku je do 80-ih godina karakterizirala dominacija demokratskih, lijevoliberalnih predsjednika nad konzervativnim republikancima. Razlog je bio i nasljeđe Rooseveltovog New Deala, u koji republikanci nisu dirali pola stoljeća.

Politika New Deala (Novog poslovanja) uvedena je 30-ih godina prošlog vijeka, kada se SAD suočio s Velikom depresijom - gospodarskom krizom kakva se nije ponovila sve do kolapsa Wall Streeta 2008. godine. U nasljeđe New Deala i kasnijeg Johnsonovog modela 'Great Society' ubrajaju se jaki sindikati, socijalno osiguranje i državna potpora siromašnim slojevima, a njegova temeljna načela ostala su netaknuta sve do 80-ih godina minulog vijeka. Republikanski lideri poput Richarda Nixona nisu ih dolaskom na vlast ukidali, već su, štoviše, dodatno razvili neke programe.

No izborom Ronalda Reagana u Bijelu kuću napušta se New Deal: slijedi hitna deregulacija tržišta, drastično smanjivanje poreza i obuzdavanje rasta državne administracije. Započinje 30-godišnja doktrina države koja se miče s puta krupnom kapitalu, tobože se ne miješajući u rad 'nevidljive ruke', u ekonomiju lassiez-faire. Na ruku joj ide i raspad Istočnog bloka, nakon čega agresivni kapitalizam ostaje bez najjačeg neprijatelja i stječe nove prostore za divljanje. Prema Krauthammeru, 'reganizam' nije pokušao demontirati ni jedini predsjednik iz redova demokrata, Bill Clinton. Štoviše, poput Nixona u obrnutom slučaju, dodatno je učvrstio republikanski model ukidanjem 60-godišnje federalne potpore siromašnim slojevima (prebacio ju je u saveznu domenu).

Tek je Barack Obama suočen s bankrotom Wall Streeta odlučio vratiti kormilo prema ideji države koja intervenira u interesu općeg blagostanja. I zato se, između ostalog, sutrašnji izbori nazivaju epohalnima: republikanska i demokratska opcija kao rijetko kada u bližoj prošlosti nude dvije radikalno različite Amerike na unutarnjem planu. Doduše, slično se govorilo i prije četiri godine kada je nasuprot Obami stajao John Mc Cain...