Barem polovina nadgrobnih spomenika na njemačkim grobljima uvozi se iz Indije, iz kamenoloma gdje rintaju djeca od kojih mnoga nisu stara ni deset godina. Udišući kamenu prašinu, bez zaštite tijekom miniranja, opslužujući pneumatske čekiće teške 45 kilograma, mali Indijci rade od jutra do sutra za bijednu plaću. Ako su plaćeni.

Već sama činjenica da se dječji rad koristi za nešto namijenjeno groblju zvuči prilično uvrnuto pa su osviješteni Nijemci u nekim saveznim državama poput Bavarske prije nekog vremena odlučili zaustaviti uvoz, dokaže li se da proizvođači zapošljavaju djecu. Ali kako? Problem je, naime, pravne naravi. Uvoz prisilnog dječjeg rada moguće je zabraniti tek kada njemački parlament promijeni - Zakon o ukopu! Tako to rješavaju civilizirane zajednice, a to traje, dok djeca rade.

Između nadgrobnih spomenika i pametnih telefona ili električnih vozila nije velika razlika. Barem kada je riječ o ilegalnom korištenju dječje radne snage. Amnesty International nedavno je zajedno s African Resources Watch u svom izvješću naslovljenom 'Za to umiremo', prozvao Apple, Samsung, Sony i još 16 tehnoloških kompanija jer dovoljno ne kontroliraju nezakonito korištenje dječje radne snage u rudnicima kobalta DR Konga, iz kojih dolazi sirovina za element neophodan u proizvodnji aku-baterija za mobitele, prijenosna računala ili električna vozila. Znoj i muka djece s ruba civilizacije tako omogućuju jeftinu tehnologiju bez koje ne možemo zamisliti civilizaciju.

Apple i Samsung reći će da je to teško kontrolirati jer sirovina preko lanaca dobavljača prvo odlazi u kineski konglomerat Zhejiang Huayou Cobalt, odakle preko drugih dobavljača prerađena putuje u SAD, Europu, Japan i Južnu Koreju do Appleovih ili Samsungovih tvornica.
Ni sa zlatom nije bolje. U nekim rudnicima zlata u Gani poslije školske nastave crnči više od polovine učenika lokalnih osnovnih škola, među njima i prvašići. Od 120 rudara u jednom od ilegalnih rudnika, trećina su djeca, a u vladi Gane procjenjuju da vlasnici ilegalnih zlatnih rupa godišnje uberu 1.3 milijarde eura. Zlato se najviše izvozi u Švicarsku i Ujedinjene Arapske Emirate, a kada je u pitanju zarada, ni uzorni Švicarci puno ne pitaju što stoji iza zlata crnoga sjaja.

Taj je svijet 'tamo negdje' pa nas nije briga

To su, nažalost, tek neke priče o djetinjstvu mnogih mališana, daleko od nas, pa nas nije briga. Nije to bitno promijenila ni tehnologija, ni demokracija ni borba za ljudska prava. Razlozi su poznati: ekstremno siromaštvo, nezaposlenost odraslih, nedostatak obrazovanja, nepoštivanje zakona, tradicionalne ruralne sredine u kojima se vjekovima podrazumijevao rad od najmlađe dobi. Tek je u novije vrijeme, ali samo u razvijenim sredinama, dijete dobilo pravo na djetinjstvo, dok su globalizirana proizvodnja i tržište, pri čemu roba mijenja kontinente, dobavljače, posrednike i prekupce, samo zamaglili podrijetlo robe i usluga, a eksploatacija djece poprimila sofisticiranije oblike.

Jer, znate li da ste danas pojeli bananu koju je možda ubrao mali Filipinac? Čokoladica kojom se sladi vaše malodobno dijete možda je proizvedena baš od kakaovca koji je u Gani ubrao njegov vršnjak. Majicu koju je vaša osnovnoškolka jutros odjenula možda je izrađena od pamuka ubranoga krvavim dječjim rukama u bespućima pamučnih polja Uzbekistana. Dok pijete jutarnju kavicu, sjetite se djece iz Gvatemale i Kenije koja djetinjstvo troše na poljima kave.

Duhan iz Kenije i Brazila, riža iz Indije, čili iz Meksika, zlato iz rudnika Gane... Sve se to sadi, ubire, pakira ili iskapa i dječjim rukama. Božićni nakit, plastične jelke i umjetno cvijeće made in China često izrađuju djeca, kao i pirotehnička sredstva, elektroničke uređaje, tekstil i tjesteninu. 'Djeca za djecu', mogla bi se nazvati jeftina proizvodnja igračaka i igara u Kini poznatih tvrtki Matel, Disney i Hasbro, nerijetko suočenih s optužbama da žmire na ilegalnu jeftinu radnu snagu malih Kineza. U điru je pravilo: da bi vaše dijete imalo lijepo djetinjstvo, nekom ga drugom djetetu morate uskratiti.

Svjetska organizacija rada (ILO) davno je donijela međunarodni zakon o zabrani dječjeg rada, potpisan i ratificiran od strane većine zemalja. UN je 1990. usvojio Konvenciju o pravima djeteta koju su ratificirale 193 zemlje. Zakona, preporuka, smjernica i akcija ne manjka, ali prema podacima ILO-a u današnjem svijetu tehnologije i komunikacija prisilno radi 168 milijuna djece, skoro 40 puta više od ukupnog stanovništva Hrvatske, u što nije uključen rad u domaćinstvima. To je gotovo 11 posto dječje populacije u svijetu, 100 milijuna dječaka i 68 milijuna djevojčica, od kojih je 70 posto staro od 5 do 14 godina, a 85 milijuna radi na poslovima izrazito opasnim po fizičko i mentalno zdravlje. U Etiopiji je 60 posto djece angažirano u nekoj vrsti prinudnog rada. Pet milijuna djece u svijetu radi kao roblje, otplaćujući dugove obitelji koje su se našle u dužničkom ropstvu. U siromašnim zemljama do 30 posto ih u petnaestoj godini postaju 'odrasli' radnici. Najviše ih je u područjima Subsaharske Afrike, a u zemljama oružanih sukoba broj zavojačenih dječaka posljednjega se desetljeća povisio za 300.000, ne računajući tragediju Sirije i Iraka. Na farmama kakaovca, pamuka, gume i drugih usjeva 60 posto radnika su djeca, dok ih 20 milijuna crnči u tvornicama tekstila, sagova, igračaka, šibica i ručno motanih cigareta.

Nego, što ćemo sad? Djeca rade i u SAD-u…

Otkako turisti sve masovnije šaraju globusom, iskorištavanje djece u turizmu pretvara se u svjetski fenomen. Prema procjenama ILO-a u njemu je zaposleno do 19 milijuna djece i tinejdžera mlađih od 18 godina, čineći 15 posto ukupno zaposlenih. Najviše ih je u egzotičnim turističkim rajevima Azije i Afrike, Srednje i Južne Amerike gdje mijenjaju plahte, kuhaju i peru tanjure, raznose kovčege, voze rikše, zabavljaju goste, proizvode i prodaju suvenire. Što više cvate globalni turizam, to je više maloljetne prostitucije  pa UNICEF računa da se na ulicama azijskih turističkih središta nalazi više od milijun mališana.

Jedan od najpopularnijih načina zarade je fotografiranje. Selfie sa slatkom, malom trogodišnjom pretkinjom Inka u živopisnoj peruanskoj nacionalnoj nošnji koja vas u cijelome jatu svojih vršnjakinja čeka na putu za Machu Picchu stoji dvadesetak kuna. Nije čudo što mali Peruanci, stari od tri do deset godina, tako zarade godišnju plaću državnog službenika.

Od iskorištavanja dječje radne snage nije potpuno cijepljen ni bogati SAD. Nakon što su u tvornici za pakiranje mesa u Iowi otkriveni radnici od kojih su neki bili stari svega 13 godina, vlasnika očekuje kazna do milijun dolara. Ali u siromašnim sredinama samo rijetki slučajevi stižu do suda. Tek 1.5 posto izvješća o primjeni konvencija i preporuka ILO-a u zemljama koje su ih ratificirale jesu sudske odluke vezane uz ilegalni dječji rad, za razliku od 8 posto izvješća o diskriminaciji, 7.8 posto o prisilnom radu ili 5 posto o slobodi udruživanja. Zakon u Indiji formalno brani zapošljavanje maloljetnika, ali se on ne odnosi na obiteljska poduzeća pa nije čudo što u toj zemlji maloljetnici čine 3.6 posto ukupne radne snage. U Nepalu je djeci mlađoj od 14 godina zakonom zabranjeno zapošljavanje s punim radnim vremenom, ali se zakon ne odnosi na rad u ciglanama! U Keniji i Bangladešu zakon o zapošljavanju djece izuzima poslove u poljoprivredi.

U kenijskim rudnicima kobalta neka djeca i spavaju na radnom mjestu pod zemljom. Bez zaštitnih rukavica i maski, mališani u rudnicima zlata u Gani dolaze u izravan doticaj sa živom. U tvornicama duhana tijekom radnog dana udišu nikotin kao da popuše 50 cigareta dnevno. Filipinski berači banana dobivaju trećinu zarade odraslih radnika. U Indiji djevojčice čak oslijepe nakon godina izrade sagova u mračnim prostorima. U kineskim tvornicama tekstila, naročito u proizvodnji denima za traperice, malodobni radnici su izloženi agresivnim kemikalijama. Djecu prisiljenu na prostituciju kasnije odbacuju vlastite sredine.

Kako to iskorijeniti u 21. stoljeću? Postoje kozmetička rješenja. Nakon što su stvaranjem pretjerane potrebe za krpicama modni lanci ubrali goleme profite, natjeravši proizvođače pamuka poput Uzbekistana da zbog proizvodnje te sirovine uništi okoliš i svu djecu natjera na branje, modni divovi poput H&M-a sada smišljaju akcije kako bojkotirati uvoz uzbekistanskog pamuka. I što se događa? Pamuk iz Uzbekistana otputuje u Indiju ili Kinu, promijeni etiketu i opet završi u modnim lancima.

Postoje i sustavna rješenja, ali Međunarodna organizacija rada procjenjuje da bi svjetska zajednica u to morala uložiti golemih 760 milijardi dolara što je više no nerealno. Umjesto tehnokratskih rješenja, kažu stručnjaci, potrebna je prije svega politička volja, a nje nema u realnom svijetu stalnih kriza, nestabilnosti i ratova. Svijet bez dječjeg znoja i žuljavih ruku tako je još nedostižna utopija pa će indijski mališani do daljnjega klesati nadgrobne spomenike za Europljane.