Iako se arbitrarne političke godišnjice (10 dana, 100 dana, šest mjeseci, godinu dana…) teško mogu smatrati čvrstim kriterijima procjene, u današnjem kontekstu one su prosto neizbježne. A na svoju prvu okruglu godišnjicu francuski predsjednik iznimno loše kotira.

Za početak, uspio je zabilježiti je najniži rejting popularnosti među francuskim predsjednicima na početku mandata, nezaposlenost u zemlji dosegla je rekordne brojke (preko pet milijuna nezaposlenih), umjesto 'okupljene Francuske', jedne od omiljenih mu parola, svjedoči se sve jačoj podijeljenosti u društvu, a zasad se, što najviše zabrinjava, ne naziru jasna i učinkovita rješenja.

Ukratko, razloga za rođendansko slavlje nema, a u tome se slaže i dobar dio europskih medija. U Francuskoj su naslovnice glasile ili relativno umiveno ('Usamljeni čovjek', Libération) ili nešto direktnije ('Slabi čovjek', L'Express), uz napomenu da se još uvijek čeka ispunjenje glavnih predizbornih obećanja, prije svega onih o pokretanju proizvodnje, novih radnih mjesta i ekonomskog rasta naspram sve teže podnošljivih mjera štednje. Britanski Guardian mu pak spočitava neodlučnost, a njemački Der Spiegel rezimira Hollandeov mandat u tri ključne riječi, 'razočaranje, frustracija i srdžba'.

Na međunarodnom planu dio javnosti mu je doduše priznao odlučnost u pokretanju intervencije u Maliju, dok je pak drugi dio javnosti prozivao Francusku za unilateralne neokolonijalne geste s nejasnim ciljevima. No slabašni dijalog s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i, konačno, nemogućnost da kroz poziciju francuskog predsjednika uspostavi kakav-takav pandan njemačkom modelu štednje prouzrokovala mu je najviše štete na paneuropskom planu. Posebice što takav odnos moći između prinudnih partnera Njemačke i Francuske direktno utječe na sudbinu svih tzv. južnih zemalja.

Da bi se donekle smjestile u kontekst kritike koje mu se upućuju sa svih strana, valja se prisjetiti razloga zbog kojih je izabran. To svakako nije bilo obilje karizme (koja se, usprkos svakoj racionalnoj logici, i dalje očekuje od čelnika, posebice od onih s velikim ovlastima kao što je Hollande) ili pak jasno artikulirani program. Hollande je izabran na sveopćem valu antisarkozizma u vrijeme kada su skandali bivšeg predsjednika, prije svega mutno financiranje predsjedničkih kampanja, širom otvorili put novom kandidatu socijalista. Bez snažnih i odlučnih parola, Hollande je namjeravao i stilom bitno promijeniti način upravljanja državom. 'Normalni predsjednik', bila je njegova parola (koja se nije pokazala preveć uspješnom) naspram Sarkozyjevih hiperenergičnih istupa koji su u vrijeme izbora valjda dozlogrdili i samim glasačima desnice.

A potom je uistinu i smanjio dobar dio pompe u Elizejskoj palači te ukinuo dio povlastica više rangiranim činovnicima. Francusku se više toliko ne spominje kao zemlju iz koje se sustavno protjeruju Romi, a u međuvremenu su ozakonjeni i gay brakovi. Kako se moglo i očekivati, dolaskom socijalista na vlast porezi su se podigli (iako državna blagajna to zasad i ne pokazuje) uz nezaboravni fijasko poreza od 75 posto za one s iznad milijun eura prihoda godišnje. Poreza koji je odbilo Ustavno vijeće, a koji je otjerao temperamentnog Dépardieua sve do Rusije.

Pred Hollandeom su teške i riskantne unutarnje reforme, tržišta rada, mirovina i tzv. obiteljskih naknada koje će direktno utjecati na status srednjeg staleža, dakle na biračku osovinu socijalista. Francuska je upravo dobila dodatni rok od Europske komisije od dvije godine da smanji deficit na programiranih tri posto. Iako tu odluku valja više tumačiti kao otriježnjenje Bruxellesa o granicama učinaka rigidnih mjera štednje po čitavoj Europi, Hollande može u njoj prepoznati nužni, mada kratki predah za konkretnu implementaciju strategija rasta koje su mu svojevremeno bile na samom vrhu liste prioriteta. Pod uvjetom da ih u posljednjih godinu dana nije posve zaboravio.