Jeste li znali da je Alija Izetbegović posvetio 'čitav svoj život pravdi i demokraciji' te da je 'u najtežem vremenu postao simbol časne borbe, zastupnik demokratskih težnji svih ugroženih, beskrajne ljubavi prema svojoj Bosni i Hercegovini, domovini svih onih koji je vole, cijene i prihvataju kao svoju državu'. To ćete svakako moći naučiti ako posjetite sarajevski Muzej Alija Izetbegović, smješten nedaleko od groblja Kovači, na kojem je Izetbegović pokopan poslije smrti 2003. godine.

Muzej je otvoren točno četiri godine kasnije, i to kao dio potencijalno većeg spomeničkog kompleksa, koji do danas nije dovršen.
Tako je možda i bolje jer je, nažalost, Muzej Alije Izetbegovića prilično bizarna kvazikulturna institucija, posvećena nekritičkom veličanju Izetbegovića, kojeg se u stalnom postavu muzeja predstavlja skoro kao anđela (odnosno meleka) koji je svojom plemenitošću i uzvišenošću dosezao transcendentalno. Izetbegović je istovremeno vrhunski intelektualac, političar, vojskovođa i simbol, iako je u stvarnosti u svemu spomenutom bio manje-više prosječan.

Na službenoj stranici ovoga muzeja može se naći dosta tekstova koji se čine kao parodije hagiografske propagande, no čitatelju ne treba dugo da shvati kako je riječ o štivu koje misli ozbiljno. Primjerice, ovako je opisana lokacija Muzeja Alija Izetbegović: 'Dvije stare kapi-kule koje su povezane kamenim bedemom dio su gradske utvrde sagrađene 1739. nakon upada zloglasnog austrijskog feldmaršala Eugena Savojskog koji je Sarajevo pretvorio u prah i pepeo, zapalivši preko 2.000 raznih objekata, uništivši preko 120 džamija, poubijavši većinu njihovih imama i mujezina, te iživljavajući se na bespomoćnim ženama i djeci. Te stare kamene kule dobile su novi život, život Alije Izetbegovića.'

Na stranu što u tim rečenicama bolno nedostaje par zareza, problem je zapravo u poetsko-mitskoj viktimizaciji kojom cijeli diskurs odiše, kao i apsurdnoj ideji da su spomenute kule oživjele zahvaljujući pokojnom Izetbegoviću?!Stalni postav muzeja u osnovi je oskudan, kako se tportal uvjerio na licu mjesta, te se većinom sastoji od panoa s tekstom i slikama koji su raspoređeni u dvije prostorije.

U jednoj je, u stilu glorificiranja Tita, predstavljen cijeli život Alije Izetbegovića, uključujući i obligatorne anegdote iz djetinjstva, a druga se bavi isključivo Izetbegovićevom ulogom u ratu od 1992. do 1995. Tu je i nekoliko vitrina u kojima se nalaze predmeti poput nalivpera koje je Izetbegoviću poklonio Bill Clinton pa i odličje koje je dobio od Franje Tuđmana 1995. Uz još par panoa od pleksiglasa, na kojima su izdvojeni Izetbegovićevi manje ili više upečatljivi citati, ovaj muzej ne nudi ništa posebno, ponajmanje jedan kritički pogled na osobu koja je imala i vrlina i mana, i dobrih i loših političkih poteza.

Kao i uvijek, slijepo obožavanje neke političke osobe rezultira apsurdima, a jedan od njih je i sarajevski Muzej Alija Izetbegović. Prvi bosanskohercegovački predsjednik bio je daleko od savršenog političara te će se njime historiografija još dugo baviti, i to ne uvijek blagonaklono, ali nema sumnje da sam Izetbegović ne bi bio oduševljen postojanjem takvog muzeja u njegovu čast.