Jugoslavija, u čijoj je reprezentaciji pola momčadi dolazilo iz možda najbolje generacije splitskog Hajduka u povijesti ovog kluba, a izborničku funkciju obavljao legendarni Biće Mladinić, prvo je s uspjehom riješila svoju kvalifikacijsku skupinu. Najveći suparnik bila je Švedska, reprezentacija koja je Plave svladala dvije godine ranije (2:1) na SP u Njemačkoj. Revanš je u potpunosti uspio jer ju je ovoga puta Jugoslavija dvaput pobijedila, usput ostvarivši i dva uspjeha protiv njihovih susjeda Norvežana. Jedini, minimalni poraz u skupini doživjeli su Plavi na gostovanju kod Sjeverne Irske.
U četvrtfinalu je ždrijeb bio naklonjen Jugoslaviji jer je za suparnika dobila Wales koji nije spadao u europski vrh premda je u svojim redovima imao jednu veliku zvijezdu, Liverpoolova centarfora Johna Toshacka.

Iz tih izlučnih utakmica najviše će se pamtiti početak prve, zagrebačke utakmice u kojoj je Partizanov kapetan Momčilo Vukotić već u prvoj minuti postigao gol za Jugoslaviju, što je i usmjerilo daljnji tijek dvoboja. Nakon 2:0 u prvoj utakmici, Jugoslavija je golom Josipa Katalinskog iz jedanaesterca vodila i u Cardiffu te s konačnih 1:1 osigurala ulazak među četiri.

Bilo je to doba kada su Nijemci, oni iz Zapadne, kapitalističke Njemačke, žarili i palili svjetskim nogometom. Kako je ždrijeb u polufinalu spario Jugoslaviju i SR Njemačku, smatralo se da će to biti finale prije finala, dok je u drugom dvoboju Nizozemska smatrana velikim favoritom u susretu s Čehoslovačkom. Možda su se i očekivali neizvjesni dvoboji jer to je ipak bila završnica, ali vjerojatno nikome ne bi palo na pamet da će se baš u sve četiri utakmice igrati produžeci, a finale čak odlučiti jedanaestercima, i to udarcem koji će ući u povijest nogometne igre.

Jugoslavija je na beogradskoj Marakani odigrala furiozno prvo poluvrijeme protiv SR Njemačke, povela 2:0 protiv svjetskog prvaka i činilo se da domaćina završnice ništa ne može zaustaviti na putu do trećeg finala EP. Međutim, kao i mnogo puta prije i poslije, zadovoljstvo ranim vodstvom rezultiralo je porazom u konačnici. Nijemci doista nisu bili momčad koja bi se predala na zaostatku od dva gola te su do isteka 90. minute izravnali na 2:2, a u produžecima Jugoslavije više kao da i nije bilo na terenu.

Presudio je tada pričuvni napadač, kasnije proslavljeni Dieter Müller koji je postigao pogodak za izjednačenje i oba gola u produžecima. Prije te utakmice zadovoljno se kalkuliralo činjenicom da za SR Njemačku više ne igra slavni Gerd Müller, a nakon nje osvanuo je novinski naslov 'Važno je zvati se Müller!' Gerda je naslijedio Dieter, kasnije će u njemačkom napadu igrati i Hansi Müller, a novi je Bayernov Thomas. Doista su ti njemački Mlinarići (müll/er = mlin/arić) godinama donosili sreću njemačkom nogometu!

U dan ranije odigranom polufinalu Čehoslovaci su iznenađujuće nadigrali Nizozemce, a ključna figura utakmice bio je Slovak Anton Ondruš koji zabio oba gola u regularnom dijelu - prvoga u nizozemsku, a drugoga u vlastitu mrežu! U produžecima je Ivo Viktor bio nesavladiv, a Zdenek Nehoda neuhvatljiv, pa je Čehoslovačka izborila finale.

U Zagrebu je odigrana utakmica za treće mjesto između Jugoslavije i Nizozemske, dvoboj koji je u prvih 90 minuta bio zrcalna slika polufinala koje su Plavi igrali nekoliko dana ranije. Ovoga puta suparnik je vodio 2:0, a Jugoslavija poravnala na 2:2. No, tu sličnost s prethodnom utakmicom prestaje jer do potpunog preokreta nije došlo, već je Nizozemska, preko Ruuda Geelsa, došla do trećeg pogotka i trećeg mjesta u Europi.

Veliko finale je donijelo novu senzaciju, novu pobjedu autsajdera Čehoslovačke. Jan Svehlik i Karol Dobias su u prvih 25 minuta zabili za 2:0, Marian Masny je imao sjajnu priliku za 3:0, ali kada ju je promašio – Nijemci su se vratili! Dieter Müller je smanjio na 2:1 već u 28. minuti, a velika ofenziva upornih svjetskih prvaka urodila je plodom minutu prije kraja utakmice kada je Bernd Hölzenbein poravnao na 2:2.

Produžeci nisu donijeli promjenu rezultata pa je europski prvak prvi puta odlučen udarcima s bijele točke. Čehoslovaci su uspješno izveli prva četiri udarca, a Nijemci tri, da bi zabrljao Uli Hoeness koji je loptu zapucao visoko na tribine. Bio je to uvod u možda najčuveniji jedanaesterac u povijesti, udarac koji i dan-danas nazivaju 'Panenka jedanaestercem'. Odlučujući šut koji je donio naslov Antonin Panenka je hladnokrvno uputio sasvim lagano posred vrata dok je Sepp Maier očekivao snažan šut, izabrao stranu i bacio se prema desnoj vratnici. Da je ostao na mjestu, lopta bi mu se dokotrljala u ruke…