Znate li kojega ste zastupnika u Hrvatskom saboru birali i izabrali u svojoj izbornoj jedinici? I kojemu ćete se najjednostavnije obratiti kao članu predstavničkog tijela građana i nositelja zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj? A koga ste točno birali i izabrali kao vijećnika u predstavničkom tijelu svoje općine ili grada te županije? Znate li njezino ili njegovo ime i prezime kao svog predstavnika u tom dijelu lokalne, odnosno, regionalne vlasti?

I dok hrvatski birači odlučuju o predsjedniku Republike Hrvatske, općinskim načelnicima, gradonačelnicima i županima na temelju pojedinačnih kandidatura, a o članovima Europskog parlamenta iz Republike Hrvatske uz mogućnost davanja prednosti jednom kandidatu, saborske zastupnike i vijećnike na lokalnoj i regionalnoj razini biraju preko zatvorenih blokiranih lista. U prvom slučaju birači odlučuju o konkretnom 'imenu i prezimenu', a u drugom o tom imenu i prezimenu prethodno odlučuju stranački čelnici. Tijekom 1990-ih zahvaljujući većinskom, a zatim kombiniranom izbornom modelu, dio saborskih zastupnika i lokalnih vijećnika također se birao na temelju pojedinačnih kandidatura. Od parlamentarnih izbora 2000. taj oblik kandidatura zadržao se samo pri izboru saborskih zastupnika koje biraju pripadnici nacionalnih manjina, dok se na lokalnim izborima od 2001. koriste isključivo listovne kandidature.

Izborna pravila treba mijenjati i to brzo

Treba li takvu situaciju mijenjati, i to na referendumu kojim bi se u Ustav unijela odredba o preferencijskom glasovanju kakvo se koristi na europskim izborima? Je li odgovarajuću promjenu nužno unijeti u Ustav ili zapravo treba promijeniti referentni zakon? Treba li Hrvatskoj u uvjetima krize i nestašice novca uopće referendum koji bi koštao nekoliko desetina milijuna kuna ili bi aktualni saziv Hrvatskog sabora mogao i sam promijeniti odgovarajuće dijelove izbornog zakona? Ukratko, izborna pravila kojima se regulira izbor zastupnika u Hrvatski sabor te izbor vijećnika u općinska vijeća, gradska vijeća i županijske skupštine treba mijenjati u pravcu mogućnosti biranja konkretnih kandidata, i to brzo. Pitanje je samo koji je način najprimjereniji i najodgovorniji prema onima na koje se na prvom mjestu mora misliti. To su građani i zaštita njihovih prava.

Do ustavnog roka održavanja sljedećih redovitih parlamentarnih izbora ima više nego dovoljno vremena da se u skladu sa zakonom i dobrom praksom promijene sve odredbe koje bi mogle unaprijediti izborni postupak. Među njima je svakako glasovanje koje je kao strukturni element izbora u neposrednoj vezi s oblicima kandidatura. Preferencijsko glasovanje veoma bi se lako moglo ozakoniti u izborima za Hrvatski sabor i predstavnička tijela jedinica lokalne i regionalne samouprave. Riječ je o organskim zakonima kojima se uređuje izborni sustav, a Hrvatski sabor donosi ih većinom glasova svih zastupnika. U aktualnom sazivu ta većina iznosi 76 zastupnika, što znači da vladajuća koalicija može bez ikakvih problema promijeniti spomenuta zakonska rješenja, tim više jer se za njih zalažu i neke druge parlamentarne stranke.

Trebalo bi samo modificirati odredbe iz Zakona o izboru članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske i izmjene unijeti u Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor te u Zakon o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Čini se vrlo jednostavnim jer su hrvatski birači na europskim izborima 2013. i 2014. u velikom broju koristili preferencijsko glasovanje, a stručna se i šira javnost već godinama zalažu za mogućnost biranja konkretnih kandidata na parlamentarnim i lokalnim izborima. Međutim, negdje zapinje.

Koliko bi preferencijskih glasova dobili Milanović i Karamarko?

Dvije najjače hrvatske političke stranke, vladajući SDP i oporbeni HDZ, zasad ne pokazuju spremnost podržati inicijativu za promjenu izbornog zakonodavstva u pravcu uvođenja preferencijskog glasovanja i drukčije konfiguracije izbornih jedinica. Bilo bi itekako zanimljivo vidjeti koliko bi preferencijskih glasova dobili pojedini predsjednici stranaka, ministri i kandidati za ministre unutar dva vodeća politička bloka, kada bi takva mogućnost postojala i na parlamentarnim izborima. Do kakvih bi političkih posljedica dovela hipotetska situacija u kojoj čelni ljudi SDP-a, HDZ-a i drugih stranaka ne bi dobili najveći, pa ni dovoljan broj preferencijskih glasova na svojim listama?

Bez takve zakonske mogućnosti stranački čelnici svake izbore dočekuju spokojno jer ih čekaju još najmanje četiri godine mandata u saborskim klupama. Zato nije kontradiktorno da se inače nepomirljivi politički suparnici nađu na istoj strani kada treba sačuvati postojeća pravila dolaska i ostanka na vlasti. Jer samo su parlamentarni izbori prvorazredni kada je u pitanju distribucija političke moći u zemlji. S druge strane, dođe li do referendumske inicijative za promjenu izbornih pravila, nju treba usmjeriti prema promjeni zakona u skladu s člankom 87. Ustava Republike Hrvatske, a ne samog Ustava. Ustav treba biti i ostati temeljni pravno-politički akt rasterećen normi koje su esencijalno zakonskog karaktera. Uostalom, izborni zakoni su organski zakoni, odnosno zakoni za koje se traži posebna parlamentarna većina jer im je sadržaj od posebne važnosti. Zato bi najbolje, najučinkovitije i najjeftinije bilo kada bi se saborski zastupnici prihvaćanjem preferencijskog glasovanja pri svom izboru doista prepustili biračkoj odluci. U suprotnom, birači bi na referendumu mogli odlučivati i o značajnijem smanjenju njihova broja.