Kao i Slobodan Milošević, i Radovan Karadžić odabrao je da će se sam braniti pred sudom, a njegovi su komentari čista fantazija. Poput one koju je emitirala srpska državna televizija ranih 90-ih o viktimizaciji Srba i islamističkoj konspiraciji poduprtoj od strane NATO-a.

Sud pak, podalje od Karadžićevih priča, pokušava ustanoviti čvrstu subjektivnu odgovornost za individualne događaje. Karadžić je možda zapovijedao vojnim snagama bosanskih Srba, ali uvijek je primarno bio političar, a to otežava odijeliti ono što je osobno naredio od onoga što su činili niže rangirani pod njegovim autoritetom, smatra Petkovski.

Kakvo će biti sjećanje budućih povjesničara na jugoslavenske ratove 90-ih, još se pokušava ustanoviti. Međutim, u zapadnim medijima već se radi na raščišćavanju umrljane zbrke koja je stvorila konflikt. No riječ je o pojednostavljivanju priče u kojoj Srbija ima ulogu agresora, bosanski Muslimani su žrtve, NATO spasiteljski heroji, a Hrvatska je zbunjeni promatrač.

U takvom načinu poimanja rata u kojem su jednostavno i brzo podijeljene uloge postrance su ostavljeni bitni detalji, ističe Petkovski, naglašavajući da rat u Bosni nije bio agresorski, nego građanski, u kojem su sve strane počinile zvjerstva. Naime, nisu Karadžić i Milošević stvorili situaciju, nego su je pogoršali i zajahali poput vala. Porijeklo konflikta leži u raspuštanju Jugoslavije i usponu agresivnog nacionalizma u vakuumu stvorenom kolapsom Titovog bratstva i jedinstva.

Izgube li se iz vida ove nijanse, upozorava Petkovski, prave lekcije bosanskog rata nikada neće biti naučene. Vidljivo je to već iz disproporcionalnog fokusa na nekoliko srpskih vođa, kao da je njihovo uhićenje riješilo probleme – a nije. Opomena koju šalje priča o Bosni jest naučiti nas da nije sve u 'zlim' individualcima, nego u opasnostima agresivnog nacionalizma i frakcionaštva, a to je – zaključuje Petkovski - lekcija daleko važnija no ikad, u ovom svakim danom sve manjem svijetu u kojem prebivamo.