Hrvatski zdravstveni sustav sagrađen je na temeljima koji su položili ljudi poput njega i uvijek se uspješno nosio sa svakom prijetnjom. Uspješno će savladati i ovu. Cijepljenjem smo nadvladali tuberkulozu, velike boginje i ostale smrtonosne bolesti, te ćemo cijepljenjem i ovaj virus natjerati da požali što nas je ikada susreo. Neka Fran Mihaljević, Andrija Štampar i Izidor Steinhardt budu ponosni na nas!

Fran Mihaljević rođen je u Puli 1900. godine. Susjed njegove obitelji bio je glasoviti istarski političar Matko Laginja (1852. – 1930.), koji je Franu bio krsni kum. Kada je Franu bilo sedam godina, obitelj mu se preselila u Trst, u kojem je živjela do kraja Prvoga svjetskog rata, kada je taj grad došao pod vlast Italije. Potom su se odselili iz Istre te je Fran studirao medicinu u Zagrebu i Beču, završivši studij 1926. godine.

Odmah poslije studija zaposlio se u zagrebačkoj Gradskoj kužnoj bolnici, koja je 1926. godine preimenovana u Bolnicu za zarazne bolesti. Njezinu je razvoju znatno pomogao Andrija Štampar (1888. – 1958.), koji je 1920-ih bio na čelu higijenskoga odjela Ministarstva narodnog zdravlja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tih je godina, primjerice, bolnica nabavila prvi rendgenski uređaj. Ipak, bilo je to vrijeme prije javnog zdravstva te su boravak u bolnici pacijenti plaćali iz svoga džepa. Jedino je najsiromašnijima trošak pokrivala gradska blagajna.

Valja razumjeti da je u to vrijeme infektologija bila u svojim začecima te su se mnoge dijagnostičke metode tek počinjale primjenjivati. Mihaljević je osobitu pozornost obraćao analizi krvne slike pacijenata te je na temelju njezinih promjena procjenjivao daljnji razvoj bolesti. Revno je bilježio podatke o pacijentima, a svoje je nalaze i postupke objavljivao i predstavljao na međunarodnim liječničkim kongresima. Obavio je i prvo dijagnostičko vađenje koštane srži u ovom dijelu Europe. Mnogo je naučio od tadašnjeg primarijusa bolnice Izidora Steinhardta, posebno u vezi s brigom za pacijente. U svojim sjećanjima istaknuo je: „Mi mlađi poveli smo se za njim uvidjevši ne samo važnost njege u zbrinjavanju bolesnika, već baveći se aktivno njezinim unapređenjem.“

Poslije Steinhardtova odlaska 1939. godine, vodstvo bolnice preuzeo je Fran Mihaljević. Također je sljedeće godine, kada je na zagrebačkome Medicinskom fakultetu osnovana katedra za zarazne bolesti, jedini predavao na njoj. Međutim, nije dugo ostao ondje. Već sljedeće godine u Hrvatskoj su na vlast došle ustaše. Mihaljević se s njihovom rasističkom politikom nije mogao slagati – ta njegov učitelj, doktor Steinhardt, bio je Židov! Proglašen je politički nepoćudnim već 1941. godine te je premješten u Osijek. Ondje je ostao sve do pada ustaškog režima 1945. godine, kada se vratio na Medicinski fakultet u Zagrebu i na vodeće mjesto Bolnice za zarazne bolesti.

U socijalističkoj Jugoslaviji uvelike je promicao infektologiju te je na njegov poticaj unutar Zbora liječnika Hrvatske osnovana infektološka sekcija. Svrha joj je bila edukacija bolničkog osoblja o liječenju zaraznih bolesti i ujednačavanje postupaka na svim odjelima za zarazne bolesti u Hrvatskoj. Predavao je na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, a 1957. i 1958. bio je njegov dekan. Pod njegovim ravnanjem silno se razvilo podučavanje infektologije. Tijekom tog vremena promijenio se i profil pacijenata koji su se liječili u Mihaljevićevoj bolnici – dok su u vrijeme njegova dolaska najčešći i najsmrtonosniji bili slučajevi dizenterije, tifusa i šarlaha, s vremenom su te bolesti gotovo nestale, a s druge se strane znatno povećao broj pacijenata oboljelih od hepatitisa.

Na čelu Bolnice za zarazne bolesti Mihaljević je ostao sve do umirovljenja 1970. godine. U njegovo se vrijeme bolnica razvila, sagrađene su brojne nove zgrade, a stare rekonstruirane. Odmah poslije Drugoga svjetskog rata bolnica je nabavila „željezna pluća“, jedan od prvih mehaničkih respiratora, koji su omogućivali disanje paraliziranim pacijentima. On je pak i poslije umirovljenja nastavio dolaziti u bolnicu kao konzultant, sve do svoje smrti 1975. godine. Njemu u čast bolnica je 1978. godine preimenovana u Kliniku za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“.

Ovaj tekst dio je knjige (Ne)poznati Hrvati (Mozaik knjiga, Zagreb 2018.).