HDZ čini sve kako bi nakon ostavke Tihomira Oreškovića i raskida suradnje s Mostom nezavisnih lista formirao novu izvršnu vlast u kojem će voditi glavnu riječ. SDP pak smatra da stranka Tomislava Karamarka neće moći osigurati natpolovičnu većinu svih saborskih zastupnika za izglasavanje povjerenja novoj HDZ-ovoj Vladi i da su novi parlamentarni izbori realnost već ovog ljeta. Tko će u ovim kalkulacijama realizirati svoje interese, a tko ne? Do odgovora na ovo pitanje koje će biti u središtu hrvatskog političkog života sljedećih dana i tjedana, jedno je nedvojbeno. I HDZ i SDP moraju prvo srušiti sadašnju Vladu na čelu s premijerom Tihomirom Oreškovićem da bi ostvarili ono što planiraju. Međusobno to nazivaju nužnom taktikom, ali bi se u konačnici to moglo pokazati kobnom strategijom za jednu od ove dvije najjače stranke.

Jer – uspije li HDZ uz pomoć SDP-ovih zastupnika izglasovati nepovjerenje predsjedniku Vlade i na taj način Vladi u cjelini, a zatim ipak osigurati potporu najmanje 76 zastupnika za novu Vladu s predloženim Zdravkom Marićem kao predsjednikom, SDP će ključno pomoći Tomislavu Karamarku i njegovoj stranci. Umjesto Karamarkove smjene SDP-ovci bi tako doveli do jačanja njegove pozicije na vlasti. Koliko bi takva, nova konfiguracija vladajuće većine potrajala, za SDP nije ni važno jer bi se stranci Zorana Milanovića pripisao fatalan korak u trenutačnim odmjeravanjima snaga.

S druge strane, HDZ s prijedlogom izglasavanja nepovjerenja Tihomiru Oreškoviću riskira ne samo prijevremene izbore nego i novi uvjerljiv poraz kakav je stranka već doživjela 2000. i 2011. U tom bi slučaju SDP zapravo dvostruko nadigrao HDZ: prvo u rušenju Vlade koja je razotkrila sve HDZ-ove (ne)mogućnosti, a zatim i na izborima na kojima bi vrlo vjerojatno ostvarilo puno bolji rezultat nego li 2015.

Tko će kome više pomoći?

U ovakvom privremenom savezništvu HDZ i SDP ostaju nekoliko dana i koja god stranka u konačnici ostvari svoje planove, morat će biti zahvalna onoj drugoj na rezultatu. Naravno, HDZ-ov je ulog ostanak na vlasti te na taj način može i više izgubiti te ne čudi da se u obranu aktualne Vlade i osobito premijera stali svi HDZ-ovi simpatizeri u politici i izvan nje koji poteze Tomislava Karamarka i HDZ-a na čelu s njim vide kao autodestruktivne i – konstruktivne za SDP i Zorana Milanovića. Jesu li Karamarkovi kritičari iz istog svjetonazorskog kruga u pravu ili sadašnji predsjednik HDZ-a na kraju ipak može ostvariti planirano? To sada više ne ovisi ni o HDZ-u ni o Tomislavu Karamarku nego o spremnosti doslovce nekoliko saborskih zastupnika da u posljednji trenutak iz različitih, a zapravo očitih razloga podrže novu Vladu i spriječe raspisivanje prijevremenih izbora.

Srž je aktualne političke situacije ista kao i poslijeizbornog pregovaranja o sastavu nove vlasti. SDP je izbore 2015. uvjerljivo izgubio, HDZ je na njima ostvario krajnje razočaravajući rezultat, a Most nakon izbornog uspjeha doživio poslijeizborni neuspjeh na vlasti pri čemu mu je jedini spas rezolutno suprotstavljanje i HDZ-u i SDP-u. Bez uvjerljivog aktera na političkoj sceni te s upornim ustrajavanjem na nestranačkom premijeru bez izbornog legitimiteta i političke težine, ova kriza nije samo pitanje neodgovarajućih pojedinaca nego posve promašenog koncepta. I što je najgore, privatizacije javnog dobra čiji su resursi u Hrvatskoj ionako devastirani.

Tko god dobije ovu bitku, čeka nas još mučenja u Saboru

Hoće li na kraju novu Vladu podržati HDZ i njegova izborna koalicija, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, bivši Mostovi zastupnici koji bez Mosta ne bi prešli ni prag zgrade Sabora te još poneki pragmatični zastupnik kojega ubuduće preko izbornog praga može prenijeti isključivo HDZ, doznat ćemo uskoro. HDZ je de facto već u oporbi koliko god izdržao na vlasti te bi za stranku bilo najbolje da se nakon prijevremenih izbora i kadrovski i programski obnovi. Kao najjačoj hrvatskoj političkoj stranci čiji izborni uspjesi od 1990. do danas nisu slučajnost nego su itekako u korelaciji sa stavovima velikog dijela biračkog tijela, to neće biti problem izbjegne li problematične osobe na svom čelu.

Tomislav Karamarko je u ovoj situaciji trebao ili osobno preuzeti odgovornost formiranja nove Vlade jer je jedino to politički odgovorno na čelnoj poziciji najjače stranke ili dati ostavke u Vladi i stranci. Ako je dosad bio prisiljen praviti kompromise s Mostom i Tihomirom Oreškovićem, što ga sada sprječava biti potencijalnim mandatarom uz pretpostavku da su mu afere namještene? To je središnje pitanje ove političke zavrzlame u kojoj su se HDZ i njezin predsjednik sami doveli. Dođe li do formiranja nove Vlade čiju će održivost svakog petka testirati kvorum u sabornici, Hrvatska će još neko vrijeme provesti u iščekivanju neizbježnog. Hrvatski su birači, naime, 2015. zaključili da ni SDP-ova ni HDZ-ova koalicija ne zaslužuju jasnu podršku u vođenju zemlje. Rezultat je toga da se smjene vlasti u Hrvatskoj događaju ne zbog toga što je pobjednik neprijeporno dobar, nego zbog toga što je gubitnik neprijeporno loš. Ni sljedeći parlamentarni izbori neće stoga biti iznimkom...