Hrvatska već dvadeset i šest godina živi u paradoksu. Znatan dio medija stvara sliku o beskrajnoj ljubavi kojom većina građana obožava tu zemlju-naciju-državu. Čini se da ta slika nije netočna. Hrvatska se doslovce kupa u ljubavi. Lijepa, prelijepa, najljepša, jedina domovina Boškovića, Meštrovića, Tesle, Penkale, kravate, uspješnih sportaša i Marulića kojeg je čitao i Henrik Osmi.

S druge strane, ako na trenutak zanemarimo kravatu, nogometaše, tisuću otoka, Marulića i šest žena Henrika VIII., kroz tu istu zaljubljenu javnost kola i ogorčeno nezadovoljstvo. Lamentira se nad neostvarenim idealima, nezaposlenošću, odljevom radne snage, korupcijom, nepravdama, lošim pravosuđem, sporom upravom, previsokim porezima i (istodobno!) premalim javnim rashodima, riječju, nad kroničnom ekonomskom i društvenom krizom.

Ogorčenje je opravdano, štoviše, s obzirom na stvarno stanje, čak je i preblago. Istini za volju, BDP je statistički porastao, ali samo zato što dulje od godinu dana Hrvatska praktično nije imala izvršnu vlast.

Od ljubavi do akutnoga napadaja kiča

Upadljiv je golemi nesrazmjer između uložene količine i kakvoće ljubavi, nade i očekivanja i (blago rečeno) dvojbenih rezultata i taj nesrazmjer dodatno jača ogorčenje jer podsjeća na mit o Sizifu i uzaludan trud, kao da domovini biva sve gore što je veće obožavanje kojim je obasipana.

Ljubav je čudna, nestalna i neobjašnjiva pojava i u intimnim odnosima. Dolazi i odlazi nenadano i bez vidljivog razloga, lako se preobražava u mržnju, a lošim ljubavnicima služi kao sredstvo ucjene: 'Ja te beskrajno volim, a ti si tako nezahvalan/nezahvalna.' Postoje ljudi koji, suočeni s neuzvraćenom ljubavlju, postaju dosadni, pa i nasilni. Ljubav se slavi u poeziji i šlagerima kao lijek za sve – 'najvažnija je ljubav' – božanska sila koja pomiče planine, nerijetko i kao sâm Bog, kao elementarna, primordijalna snaga koja uspijeva dokinuti stvarnost, a nerijetko je tek banalna psihološka projekcija, nerazmrsivo klupko seksualne strasti i taštine, napose povišeno raspoloženje koje u zaljubljeniku rađa narcisoidnu iluziju da je oslobođen od moralnih obzira i da mu je – 'u ratu i ljubavi – sve dopušteno'. Ukratko, psihološka stanja koja se patetično nazivaju ljubavlju prečesto nisu ništa drugo nego akutni napadaji kiča, neukusa i agresivne samodopadnosti.

Jasno je da takav sindrom, kada biva projiciran na državu i društvo, kada, dakle, privatno nahrupi u javno, ne može imati pozitivne učinke, a što se na toj emociji upornije inzistira, nastaju tim veća zabuna, histerija, moralna, civilizacijska i ekonomska kriza, na koncu, neprobavljiva količina gluposti.

Kada nesrazmjer između siline ljubavi i pogubnih učinaka dosegne visoku točku, postaje moguće da vlast njeguje licemjeran i dvosmislen odnos spram jednog nacističkog pozdrava ili da pokreće istrage zbog dječje čokolade. Dakako, i nacistički pozdrav i istraga o podrijetlu čokolade samo su vrh ledenog brijega, posljednja i logična konzekvenca jednog sustavno njegovanog poremećaja koji se, a kako bi drugačije, otpočetka naziva ljubavlju. Nema sumnje da oni građani koji drže da u nacističkim pozdravima nema ničeg moralno upitnog, kao i oni kojima smeta čokolada proizvedena u Subotici, doista vole svoju domovinu i to natprosječno, pače bezgranično. (Mogućnost da bi dubinska psihoanaliza u toj ljubavi razotkrila samoubilačku mržnju sporedna je za ovu raspravu.) U tome i jest problem. Nesrazmjer između ljubavi i sveopće sramote i neuspjeha samo je prividno paradoksalan jer uopće i nije riječ o nesrazmjeru. Hrvatska trpi upravo onakvu štetu, onakvu krizu i točno onakve zablude kakve samo ljubav, slijepa kakva već jest, može prouzročiti.

Ta ista ljubav ne dopušta da se o Hrvatskoj i njenim problemima razgovara slobodno i otvoreno i pritom s nervoznom mržnjom reagira na dobronamjerne prijedloge da se opušteno postavi pitanje je li državna samostalnost Hrvatskoj i njenim građanima donijela ikakvu korist, je li rat bilo moguće izbjeći – i tako spasiti ljude i gradove – i je li moralno održiva fraza o 'vrijednostima' tog, bilo kojeg rata. Ta je nervozna mržnja ponajbolji dokaz koliko je slobodna rasprava o hrvatskim državotvornim svetinjama potrebna i koliko bi bila ljekovita.

Pravo, nepatvoreno domoljublje

Iza zahtjeva da se kritički preispitaju službena tumačenja povijesnih događaja na kojima Hrvatska pokušava počivati stoji autentična zabrinutost za ovo društvo i (vjerojatno naivna) težnja da građanima Hrvatske bude bolje. Ne treba ni spominjati da je zdravo, zrelo, demokratsko i civilizirano samo ono društvo koje je sposobno odnositi se spram vlastitih mitova i svetinja sa sumnjom, ako treba – a to uvijek treba – i s podsmijehom. Nema kroatofobije u toj sumnji i tom podsmijehu. Naprotiv. To je pravo i nepatvoreno domoljublje, premda sebe tako ne želi nazivati iz jednostavnog razloga što je domoljublje beznadno kompromitirana, agresivno dosadna fraza koja je Hrvatskoj otela budućnost i preobrazila je u opustošenu, samozadovoljnu provinciju.

Svetinje samim svojim postojanjem zazivaju sumnju, a što je glasnija histerija kojom ih se pokušava obraniti, sumnja biva sve jača, sve dublja. Bez te sumnje će ova ljubavna priča, ova strastvena romansa između države i dijela (većine?) njenih građana završiti tragično. Moglo bi se reći da je već i završila tragično kada povijest ne bi bila nepredvidiva, kada bi bila nepopravljiva, kada u Hrvatskoj ne bi postojali ljudi koji joj žele dobro upravo time što preziru fašizam, nacionalizam i slične znojne zagrljaje domovine i njenih ljubavnika. Njihov pobješnjeli zanos isprva je izazivao strah. Uslijedili su čuđenje, zapanjenost, gađenje, zgražanje, nevjerica, tuga. Konačno su postali smiješni. Ostalo je još samo iskreno sažaljenje.