Anka Mrak Taritaš (Glas) predložila je da se pokrene postupak pregovora o izmjenama ugovora na području odgoja i kulture, gospodarskih i pravnih pitanja te dušobrižništva katoličkih vjernika, pripadnika vojske i policije - dakle sva četiri dokumenta potpisana još u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Ona smatra da su ugovori neustavni jer narušavaju jednakost građana pred zakonom, ali i da su od vremena potpisivanja okolnosti promijenjene.

Vlada se o ovoj inicijativi odmah očitovala i poručila da 'nema temelja ulaziti u izmjene ugovora jer nije došlo do bitne promjene okolnosti u kojima su oni sklopljeni, pa nema ni formalno-pravnih uvjeta za predlaganje njihovih izmjena'. I rasprava u Saboru odvijala se u očekivanom smjeru: velik dio ljevice (izuzev Socijaldemokrata) podržao je Mrak Taritaš dok su se vladajući i desnica protivili.

Ukratko - ista meta, isto rastojanje.

Rasprave traju desetljećima

Revizija Vatikanskih ugovora predmet je političkih rasprava već nekoliko desetljeća, praktično još otkako su ih u devedesetima potpisali tadašnji potpredsjednik Vlade Jure Radić i apostolski nuncij Giulio Einaudi, a nakon toga i Franjo Tuđman i Ivan Pavao Drugi. Obje strane imaju svoje argumente.

Najprije su 1996. godine potpisani ugovori o suradnji na području odgoja i kulture, o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika Oružanih snaga i redarstvenih službi RH te o pravnim pitanjima. Četvrti ugovor, onaj o gospodarskim pitanjima, potpisan je dvije godine kasnije.

'Ovim činom učvršćuje se i do kraja pravno utemeljuje povijesni slijed dobrih odnosa između Svete Stolice i zemlje Hrvata, započet još u vrijeme Višeslava i Branimira, i to na način primjeren osvitu trećeg kršćanskog tisućljeća', nadahnut je nakon potpisivanja bio Jure Radić.

'Vjeronauk ne smije biti u školama, nego ga treba vratiti u crkve', smatra Mrak Taritaš te zaziva jednakost djece i odvojenost države i Crkve, a zagovornicima tog stava posebno je problematično to da vjeroučitelji u javnim školama dobivaju mandat od biskupa, bez mogućnosti utjecaja nadležnih državnih institucija, a istovremeno primaju plaću od države. Također, Crkva određuje tko će biti urednik Religijskog programa na javnoj Hrvatskoj radioteleviziji.

Krajnje je problematična i stavka da su u slučaju istrage nekog svećenika zbog eventualnog kaznenog djela nadležna državna tijela dužna prethodno obavijestiti crkvene vlasti, odnosno biskupa, što je privilegij koji ne uživa nijedna druga zajednica u Hrvatskoj i na njega se posebno upozoravalo izbijanjem niza pedofilskih skandala u crkvenim redovima. Treba reći i da je sama Crkva posljednjih godina znatno ažurnija u prijavljivanju ovakvih događaja državnim tijelima.

Na koncu, tu je dakako novac: država potpuno financira sve troškove Vojnog ordinarijata, obvezna je za svaku župu - a njih je u Hrvatskoj trenutno 546 - uplaćivati dvije prosječne bruto plaće, a pomoći moraju i županije, gradovi i općine. Ukupan iznos godišnjih davanja Katoličkoj crkvi već godinama se procjenjuje na preko milijardu kuna, odnosno oko 150 milijuna eura, no izvjesno je da se ne radi o konačnoj brojci. U Hrvatskoj, naime, postoji više od dvije tisuće pravnih osoba povezanih s Katoličkom crkvom i gotovo je nemoguće utvrditi koliko se novca za nju doista odlijeva.

No ne treba zaboraviti i imovinu kao krajnje nejasno definirano pitanje - Vatikanskim ugovorom Hrvatska se obvezala vratiti Crkvi sve oduzeto kroz naturalni povrat, kompenzaciju ili novčano obeštećenje, a popis imovine trebala je utvrditi mješovita komisija države i Crkve. Zanimljivo je da je upravo ovaj dio, popisivanje oduzetog crkvenog vlasništva, po svemu sudeći ostao jedini neispunjen detalj iz ugovora i to stvara barem dojam da je Hrvatska na sebe preuzela neodređenu obavezu koja teoretski može vječno trajati, pa i povećavati se.

S druge strane, treba kazati da je Katolička crkva slične međudržavne ugovore potpisala s brojnim državama još od 19. stoljeća - na koncu, i sam Vatikan službeno je formiran Lateranskim ugovorima s Italijom. Uzor za sklapanje hrvatske verzije ugovora jest onaj sklopljen između Svete Stolice i Španjolske 1979. godine, a upravo 'naši' Vatikanski ugovori bili su prvi sklopljeni s jednom državom koja je izašla iz komunizma.

Na području Hrvatske u povijesti je vrijedio konkordat sklopljen s Austro-Ugarskom 1855. godine, koji je prestao vrijediti slomom te države 1918. godine. Potom je 1935. godine potpisan konkordat između Svete Stolice i tadašnje Kraljevine Jugoslavije, no on nikada nije ratificiran zbog protivljenja Srpske pravoslavne crkve. U doba posljednje Jugoslavije, kada je nakon početnog potpunog prekida odnosa, praćenog oduzimanjem imovine i katkad iznimno brutalnih postupaka prema kleru i vjernicima, ipak došlo do zatopljenja 1966. godine, sklopljen je protokol koji se ipak uglavnom zadržao na općim načelnima. Ali je barem jamčio slobodno prakticiranje vjere.

Aktualni Vatikanski ugovori tumače se dijelom kao ispravljanje brojnih nepravdi iz prošlosti, dijelom kao izraz zahvalnosti za snažan angažman Vatikana prilikom međunarodnog priznanja Hrvatske, a dijelom i kao alat kojim bi se omogućilo normalno funkcioniranje Crkve. Na koncu, naknadno su na sličan način regulirani i odnosi države s drugim priznatim i registriranim vjerskim zajednicama.

U njima se promovira 'načelo odijeljenosti Crkve i države, prema kojem su svaka u svom poretku neovisne i samostalne', a s druge se strane ipak promiče 'zdrava suradnja Crkve i države'.

Zagovornici ugovora sa Svetom Stolicom na primjedbe o vjeronauku u školama odvraćaju podatkom o ogromnom udjelu katolika u broju stanovnika - s time da je zbog aljkavosti Državnog zavoda za statistiku zapravo nemoguće provjeriti je li u posljednjem popisu stanovništva s 86 posto on pao za tek dva postotka ili na samo 78 posto. Na brojanje golemih iznosa koji se izdvajaju iz državnog proračuna uzvraćaju tvrdnjom da se još veći novac svake godine isplaćuje tisućama nevladinih udruga.

To su dakako argumenti na smislenoj strani zdravorazumskog spektra, jer se kod svake slične rasprave iznose i oni o 'želji da se u Hrvatskoj unište Crkva i vjera', o 'pohodu krvožednih ljevičara' i o 'ideološkim zahtjevima ljudi koji žele zatrti hrvatsku povijest i tradiciju'.

U javnosti su dulje vrijeme cirkulirali prijedlozi da Hrvatska uvede dobrovoljni crkveni porez, po uzoru na Njemačku, Nizozemsku i Francusku, ili da, poput Italije i Španjolske, uvede porez koji će građani po vlastitom izboru uplaćivati bilo Crkvi, bilo humanitarnim organizacijama. Oni nisu naišli na plodno tlo.

Nove okolnosti

Današnji riječki nadbiskup Mate Uzinić prije nekoliko godina racionalno je pristupio temi revizije Vatikanskih ugovora: objasnio je da su oni sklopljeni kako bi se stvorili materijalni uvjeti za pastoralno djelovanje Katoličke crkve, ali i zbog uloge Katoličke crkve u odgojnoj, kulturnoj i karitativnoj djelatnosti. Ako država smatra da Crkva ne ispunjava tu ulogu, rekao je Uzinić još 2019. godine, neka mijenja ugovore - no posljedica toga bila bi evidentna:

'Što se tiče Katoličke crkve, ona i dalje ima potrebu da se osiguraju materijalni uvjeti za njeno djelovanje jer iskreno priznam da bez tih sredstava Katolička crkva u RH ne bi mogla funkcionirati. U prošlom sustavu smo funkcionirali zato što su nam pomagale druge crkve, osobito iz Njemačke. Ja sam za Katoličku crkvu u RH koja će moći sama ispunjavati svoje obveze i pomagati drugima. Mi sada nažalost nismo na toj razini', rekao je Uzinić prije nekoliko godina.

U samim Vatikanskim ugovorima stoji odredba da će se 'u slučaju da jedna od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima su sklopljeni i da ih treba mijenjati, započeti pregovori o njihovoj prilagodbi novim okolnostima'.

A 'promijenjene okolnosti' očito se procjenjuju prema političkim kriterijima.