Dragutin Lalović u svom je in memoriamu istaknuo da je teorijsko-politički diskurs Ivana Prpića (1936. - 2014.) uzorno ozbiljio ideal politologa kao intelektualca, znanstvenika i stručnjaka.

'Bio je utjelovljenje najbolje sinteze i filozofijske i političke i pravne analize', dodao je.

Pojmovna strogost njegove analitičke teorije stoji u istoj razini s analizom konkretnih problema u političkoj svakodnevici, stoga se, istaknuo je Lalović, grozio provincijalnog preuzimanja gotovih shema iz razvijenih zapadnih zemalja.

U svom In memoriamu profesor Lalović je nastojao prikazati i ocijeniti Prpićevo životno djelo i ljudski lik, a pritom je, kaže, imao na umu ono što bi Prpić od njega neumoljivo očekivao, a to je 'da osobne osjećaje strogo isključim, da svaku pohvalu izbjegnem i svaki vrijednosni sud tri puta odvagnem prije negoli ga izreknem'.

Lalović podsjeća na Prpićev angažman na Fakultetu političkih nauka/znanosti od njegova osnutka 1962. godine. Najprije na predmetu 'Povijest političkih doktrina', kao asistent 1962-1972; zatim na 'Povijesti političkih ideja', kao docent i profesor 1972-1998; naposljetku, na 'Uvodu u političku znanost', na kraju karijere, 1998-2006.

'U tom je višedecenijskom razdoblju izvršio ogroman utjecaj na znanstvenu i stručnu profilaciju i razvoj naše uže akademske zajednice, kao i generacija studenata politologije. Bio je strog pa i prestrog kao nastavnik, iako uvijek uzorno korektan prema svojim studentima. Nitko mu nije osporavao principijelnost, pravednost i dosljednost, iako smo mu katkad znali prigovarati da je prekrut u pridržavanju pravila i nespreman na kompromise. U nastavi se nije štedio, davao je sve od sebe, pa je otuda smatrao da i od studenata ima pravo zahtijevati znanje i razumijevanje studijske literature po najstrožim kriterijima (nitko u posljednjih deset godina njegove nastavničke karijere nije kod njega zaslužio ocjenu 'odličan').

U mirovinu se povukao prije zakonskog termina, 2006, prosvjednim činom kojim je prije svega želio iskazati svoje duboko nezadovoljstvo bolonjskim sustavom, koji je smatrao napadom na same temelje ideje sveučilišta kao duhovne zajednice istraživača', navodi Lalović.

Ističe da je Fakultet političkih znanosti imao iznimnu sreću što je na njegovu čelu, kao dekan, bio prof. Prpić u najtežem razdoblju njegove ionako burne povijesti (1990-1992).

'Njegova je velika zasluga što je hrabro i pametno vodio Fakultet u krajnje nepovoljnoj povijesnoj konstelaciji u kojoj je sam opstanak institucije kao navodno 'crvene tvrđave' bio ugrožen. Ne samo izvana, nego i iznutra, u samom našem kolektivu nije nedostajalo na sve spremnih 'zdravih snaga'. Prpić je čvrsto i znalački kao čelnik Fakulteta brodio između raznovrsnih kušnji i primitivnih etiketiranja. Za ilustraciju, podsjećam na njegov javni odgovor na bjesomučnu denuncijaciju da je FPZ 'anakron, bespredmetan, eksteritorijalan po svom duhu i programu, ne tek suvišan, nego i štetan te opasan', što je kulminiralo prijedlogom da treba 'ukinuti ovaj Fakultet', a 'zasnovati novi fakultet političkih znanosti, depolitiziran i deideologiziran' (v. Stjepo Mijović Kočan, 'Studij novinarstva – kako dalje?', Vjesnik, 19.2.1992, str. 9)', podsjeća Lalović.

Prpić mu je u odgovorio 28. veljače iste godine, također u Vjesniku. Njegov odgovor je, naglašava Lalović, 'bio akademski suzdržan, ali i veoma argumentiran, a njime je nedvosmisleno upozorio da se time 'traže glave nastavnika Fakulteta političkih znanosti', te da je takvo traženje zasnovano na 'ideologiji krvi i tla, nasilja i čistke', što je 'sadržaj kojim se u ime dezideologiziranja… želi ispuniti pojam ‘hrvatstva’ na kojemu bi se temeljio … novi Fakultet'.

O Prpićevoj principijelnosti govori i njegov društveni angažman na čelu Otvorenog društva Hrvatska, iz čijeg Glavnog odbora se povukao nezadovoljan Sorosevim nedemokratskim vladanjem.

Ostao je djelovati u sklopu novoformiranog Hrvatskoga pravnog centra. Nakon demokratskih promjena 2000. Prpić je postao vanjski član Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav Hrvatskog sabora, gdje je imao priliku unijeti važne korekcije u tekst hrvatskog Ustava.

'U okviru Hrvatskog pravnog centra, Prpić je poduzeo svoju daleko najpoznatiju inicijativu, koja je imala trajan i snažan utjecaj u našoj široj javnosti. Bio je, naime, voditelj probrane skupine politologa, pravnika i filozofa, koji su pomno izradili Nacrt prijedloga zakona o političkim strankama (2002) kojim je, po uzoru na razvijenu demokratsku praksu u svijetu, ponuđen racionalan model regulacije funkcioniranja i financiranja političkih stranaka. Iako je Odbor za Ustav prihvatio taj prijedlog kao osnovu za javnu raspravu, u Saboru je ipak bio odbačen u raspravi koja je svjedočila o posvemašnjem sumraku stranačke svijesti', podsjeća Lalović.

Dodaje da je Prpić zakonski prijedlog 'ponudio strankama kako bi im se omogućilo da postanu odgovorne političke demokratske formacije, a ne neodgovorne privatne sljedbe'.

Prpić je, naime, neumorno isticao odlučujuću važnost političkih stranaka kao subjekata demokratskog procesa i objašnjavao da je intencija prijedloga zakona stvoriti 'prostor unutar kojega stranke trebaju slobodno djelovati'. Uz upozorenje koje, ističe Lalović, zaslužuje da bude zapamćeno: 'Imam razumijevanja za nezadovoljstvo građana našim strankama, ali mislim da to ne smije biti razlog za širenje antistranačkog sindroma koji uvijek prijeti ustanovljavanjem manje ili više prosvijećene diktature'. Prpić je još upozoravao: 'Vrlo je važno uvijek naglašavati da je zabranjivanje stranaka bila jedna od prvih mjera koje poduzimaju diktatori da bi ukinuli slobode.'

U svom komemorativnom govoru Lalović ističe kako osjećaj duga i zahvalnosti politologijske zajednice prema Ivanu Prpiću najbolje može izraziti parafrazom Derridina homagea Marxu: za hrvatsku političku znanost '... nema budućnosti bez Prpića ... u svakom slučaju određenog Prpića, njegova genija i barem jednog od njegovih duhova'.

Također, za kraj Lalović podsjeća na Prpićevo 'gotovo oporučno upozorenje da je upravo politička teorija svojevrsna teorija krize', koje budi optimizam i vjeru da će upravo politička teorija opet naći put izlaska iz krize.

'Imajmo svagda na umu tu gransenjersku poruku nade, optimizma i vjere u spoznajne potencijale kolektivnog uma europske političke teorije', poručio je profesor Dragutin Lalović