Otkako je umro Ivica Račan, njegova supruga Dijana Pleština tek se povremeno pojavljuje u medijima. U proljeće 2010. objavljeno je - a uskoro i demantirano - da napušta Hrvatsku i vraća se u Ameriku, a poslije toga o njoj se više nije pisalo. Tako je potpuno nezapaženo prošao i njezin odlazak s položaja savjetnice za razminiranje u Ministarstvu vanjskih poslova, u kojemu je radila posljednjih jedanaest godina. U razgovoru za Nacional prvi je put iznijela informaciju da je bila izložena mobbingu i pritiscima ministra Gordana Jandrokovića
Kad je odlučila otići, kao posljednji radni dan izabrala je 8. mart, Dana žena. Na pitanje zašto je napustila Ministarstvo vanjskih poslova, Pleština je odgovorila da su je na takav potez potaknula dva razloga.
'Prvo, na poslu kojim sam se bavila, a to su problemi vezani uz razminiranje i rehabilitaciju i integraciju žrtava mina, željela sam posložiti stvari kako bi se problemi rješavali institucionalnim putem, a ne ad hoc, kako se to kod nas često radi. Zbog objektivnih, ali još više zbog 'subjektivnih' razloga, to jest nedostatka političke volje, kojem su se pridruživali ponekad neznanje, a ponekad i korupcija, shvatila sam da u danim okolnostima ništa više bitno neću moći napraviti.
Drugo, godinama su se prema meni ponašali nekorektno, prljavo, a zadnjih godina to je preraslo u jednu vrstu mobbinga, što me i zdravstveno i na druge načine previše koštalo. Prije pola godine sam rekla – dosta', kazala je. Prema onome što je ispričala Nacionalu, ministar Gordan Jandroković tu je odigrao ključnu ulogu.
'Jandroković se i prije dolaska na ministarski položaj, još 2005. kao predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku, 'interesirao' za moj rad. Radilo se o Šestom sastanku Ottawske konvencije posvećene borbi protiv mina, što je do danas jedini sastanak UN-ove konvencije održan u Hrvatskoj. Miomir Žužul, tadašnji ministar vanjskih poslova, želeći kompromitirat Račana, opet preko supruge, jer nije mogao na drugi način, jednostrano i bez mog znanja (iako je od mene tražio da ostanem u MVP-u kao njegova savjetnica za razminiranje), ukinuo je budžet za taj međunarodni sastanak. Ovdje želim naglasiti da je Ottawsku konvenciju u ime RH potpisao tadašnji premijer Ivo Sanader još 1997. kao zamjenik ministra Mate Granića, da se takve međunarodne konferencije UN-ovih konvencija ne rade preko individualnih donacija i da je velika čast za zemlju biti odabran za domaćina, ali Žužulu je bilo najvažnije kompromitirati Račane. Unatoč ukidanju budžeta i brojnim drugim preprekama koje je smislila Sanaderova vlada, uspjeh Zagreb Meetingsa bio je očit, prisustvovalo je 800 delegata iz 121 zemlje, i to u rangu od nobelovaca do ministara. I zato su, još dok je trajala konferencija, Gordan Jandroković, u vrijeme prve Sanaderove vlade predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku, i Josip Đakić, predsjednik Hvidre, izmislili aferu s posterima i zatražili moju smjenu radi 'promoviranja Srba kao glavne žrtve Domovinskog rata u Hrvatskoj'. Očito ministar Jandroković već godinama 'prati' moj rad, ali ne tako da podržava borbu za razminiranje Hrvatske i rehabilitaciju i reintegraciju ljudi koji su stradali od mina', ispričala je.
Istaknula je kako ju je aktualni šef diplomacije izložio mobbingu, budući da ju je, kako je rekla, 'nakon 12-godišnjeg uspješnog i međunarodno priznatog rada profesionalno degradirao, smanjio joj plaću za četvrtinu i snizio ocjenu rada'. Pritom joj je, prema njezinim riječima, objasnio 'da se tako radi u Americi'. 'Kad sam uložila žalbu, trebalo je proći deset mjeseci da stigne rješenje od Ministarstva uprave, kojim se ukida ta odluka ministra Jandrokovića. Nekoliko tjedna prije dala sam otkaz u MVP-u', tvrdi Pleština.
