Izborili smo državu, a izgubili previše toga, ovakvu državu nismo željeli, piše Prgomet u najnovijem postu na svojem blogu 'Razmišljanja i sjećanja' i tvrdi da nije pregrub u raspoloženju pred praznik Dana državnosti tijekom kojeg će nas povezati 'mogućnost produljenja slobodnog vikenda i neznanje koji praznik slavimo'.

'Otkud ti pravo tražiti od mene da ostanem u ovoj zemlji? - bile su riječi moje kćeri, koja nije skidala pogled s TV ekrana dok su se izmjenjivale scene sukoba na Markovom trgu. Večer prije, uvjeravao sam je kako se isplati ostati živjeti u svojoj zemlji. Sada sam odšutio. Vjerojatno bi i mnogi drugi roditelji ostali nijemi ne vjerujući ili ne želeći vjerovati što se događa u Hrvatskoj', piše Prgomet

Iako, kako kaže, 'slike poput onih s Markova trga nisu neuobičajene u zrelim demokracijama, s obzirom na aktere, pozadinu sukoba i posljedice, razgolitile su našu surovu stvarnost: u ovoj zemlji nema dijaloga i nisu svi jednaki pred zakonom. U ovoj zemlji postoje države unutar države. U ovoj zemlji postoji samo crno i bijelo. Ako to ne želite prihvatiti, nemate prvo na drugi ili drugačiji izbor. Ne daju vam. Mi ili oni nije fikcija, to je stvarnost. Jedan je to rekao, a drugi to živi. Ima li što između ova dva paralelna svijeta koja se hrane i opstaju zahvaljujući jedan drugome? Skoro ništa. Jedino puno apatije i želje za odlaskom. A što bi drugo i preostalo ljudima koji ne rade ili strepe pred otkazima gledajući neumoljivu statistiku koja nas svrstava među najsiromašnije europske zemlje? Ljudima koji na vlastitoj koži osjećaju svu nemoć i neznanje aktualne vlade i strepe pred samoproglašenim čistokrvnim domoljubnim jurišnicima'.

Doista, što preostaje ljudima čiju budućnost bi trebali graditi političari praznih životopisa, ili životopisa koje skrivaju? – pita (se) Prgomet, kojemu je jasno da je, između ostalog, 'teško ne biti apatičan živite li u državi u kojoj moć političara raste brojem dana provedenih u istražnom pritvoru, u kojoj osuđeni kriminalci (p)ostaju lokalni dužnosnici i državni službenici. Teško je ne biti apatičan u državi u kojoj se diplome kupuju, a pitanja iz mature možete naći na internetu dan prije ispita; u državi u kojoj izraz 'uhljeb' nije postala tek novohrvatska riječ nego način života'.

'Naravno da se u takvoj državi čudacima smatra ljude koji drže do svojih načela, kojima je poštenje temelj života, a odgovornost način rada. Čudaci su oni koji svoje domoljublje dokazuju poštivanjem zakona. Vjerujem da Hrvatska ima budućnost, kao što sam siguran da većinu naših sugrađana čine upravo 'čudaci“ koji žele isto!', kaže Prgomet i poručuje: 'Treba pokazati hrabrost i dići glavu, čak ako ih većina spušta. Treba biti spreman voditi bitke i za one koji to sami ne mogu ili nemaju hrabrosti. Trebamo se boriti za ono što se ponekad čini nemogućim promijeniti i protiv onih koji najradije ništa ne bi mijenjali. Možda je u njihovim rukama moć, ali je istinska snaga upravo u rukama čudaka iz ove priče'.