U osnovnoj sam školi s prilično velikim užitkom pristupao ispisivanju školskih zadaća na standardne, neinventivne teme tipa 'Proljeće je stiglo u moj grad' i pritom sam, sva je prilika, baratao s onih par uvriježenih asocijacija, navlas istih kao i kod mojih kolega. Sunce, cvijeće, toplo vrijeme, igranje na otvorenom. Ubaciti u sastavak želju da se ponovno odjenu majice kratkih rukava i riješi slojevitog odijevanja bila je svojevrsna avangarda, vrhunac dječjeg kreativnog razmišljanja. Otkrio sam to na vrijeme, pa sam se ostatak školovanja uvijek trudio u zadaće ubaciti nešto nepredvidljivo, nešto što drugi nemaju i taj je trud redovito bivao nagrađen.

Bilo to žalosno ili ne, danas mi je, uz alergije i stolni tenis na otvorenom, prva asocijacija na proljeće seljenje kavanskog života iz interijera u eksterijer, na ulicu. Ponekad uživam zamišljati lice svoje osnovnoškolske učiteljice kada bi pročitala takvo što u dječjem uratku.

Kava na ulici

Princip je, zapravo, krajnje jednostavan. Stolovi i stolci se iznesu na za to predviđeni prostor i odjednom se površina na kojoj se ostvaruje profit udvostručuje ili ustostručuje. Nevolja je samo u tome što većina vlasnika kafića na problematiku terasa gleda upravo na taj način. Uz to što im se čini da je onaj jedan konobar koji se zimi sasvim lijepo snalazi na osam stolova unutra dovoljan da uz njih pokrije još i onih dvadeset na terasi, vrlo često ne ulože nikakav trud u to da terase reprezentiraju ono što bi njihov kafić htio biti, već, o blažena jednostavnosti, vjeruju da su stol, stolac, pepeljara i opcionalni suncobran sasvim dovoljni za puno zadovoljstvo gosta.

Iako su interijerima posvetili dužnu pozornost i uresili ih nečim iz najšarolikijeg arsenala predmeta koji se mogu smatrati ukrasom, od hobitskih mačeva i riječnog kamenja preko umjetnog drveća i svakakvih slika i plakata pa sve do automobila (o, da) i već isfuranih šivaćih mašina kao stolova, terase su najčešće na brzinu izneseni stolovi i stolci i ništa više od toga. I, da stvar bude gora, svi izgledaju isto! Kao da su vlasnici zajedno išli u Kiku ili Pevec pa odmah uzeli dovoljno da su mirni najmanje tri, četiri sezone. Više se proplamsaja originalnosti može naći na činovničkoj sindikalnoj zabavi.

Prošećite zagrebačkom Preradovićem i Bogovićevom, često ne znate uopće u kojem kafiću sjedite, to doznajete tek kada pogledate što piše na računu. Slično je i sa splitskom rivom, s tim da je ondje besmislena odluka o uniformiranosti nametnuta odozgo, iz gradskih struktura. Slažem se da riva nije sajam i da određenog reda mora biti, ali možda bi bilo bolje propisati određeni okvir, a ne uvjetovati točno određene (glupe, reflektirajuće) stolove i neudobne stolce.

Lokacija

Sasvim je jasno da lokacija ugostiteljskog objekta igra važnu ulogu u svim aspektima njegovog poslovanja, od broja i strukture gostiju pa sve do politike cijena i profila konobara, ali u vrijeme terasa od one globalne pozicije puno je važnija mikropozicija. U gomili kafića koja dijeli istu ulicu ili dio kvarta (najočitiji su primjeri nakupine oko fakulteta i oni u ulicama u kojima osim kafića i nema bogznašto drugo) redovito najbolje prolaze oni koji imaju, uglavnom slučajan, najbolji balans između sunca i sjene, koji su na dovoljno prometnom mjestu da možete vidjeti svakoga tko prolazi, a da sami niste previše izloženi, oni koji nisu preblizu automobilima i oni koji se, da, ima i toga, mogu pohvaliti i prirodnim hladom jer je sretnom slučajnošću na njihovu terasu zalutalo i neko pravo, veliko i živo drvo.

Dobra lokacija može anulirati sve ostale mane pa bi tako recimo splitska Teraca Bamba ili vjerojatno privlačila mnogo ljudi i da ne nudi ništa osim pogleda. Kavana je usječena u stijenu i s nje se pruža predivan pogled na lijepi komad rive, a to što su zvučnici izvučeni na terasu i što iz njih uglavnom svira dobra glazba samo je dodatni bonus.

Ne treba zanemariti niti faktor x koji čini da ljudi bez nekog očitog razloga u velikoj ponudi biraju baš jednu, određenu terasu iako ondje piće nije jeftinije, niti su konobari ljubazniji, a i ambijent je isti kao i u susjednima. Možda je to stvar navike o kojoj se ne razmišlja, rezultat čistog automatizma kojega nije potrebno propitivati pa tako tople ljetne dane provodiš na mjestu koje nije ni po čemu posebno niti je previše ugodno, ali zimi ima dobro kuhano vino i lijep pogled kroz prozor ako vani kiši.

Terasa iz snova

Zašto se ugostitelji više ne potrude? Zašto ne ponude više od stola i stolca? Zašto im nije stalo kako izgleda terasa?

Vjerujem da je odgovor samo jedan. Zato što ne moraju. Nema ničega jednostavnijeg od sjedanja na terasu kafića. Prolazite, vruće vam je, umorni ste, sjednete. Jednako lako kao popiti čašu vode. I sjeli biste sve da izgledaju milijun puta gore nego što izgledaju, to je jednostavno tako. Zašto bi se onda itko trudio, ta novac ide, okreće se.

Poneki kafići na terasi imaju tepison. Neki su svoj posjed ogradili posudama s cvijećem ili živicom. Neki odlaze toliko daleko pa stave stolnjake. Sve su to pozitivni primjeri i detalji koji dopuštaju mnogo igranja i kombiniranja, mogućnosti da se udari osobni pečat i boravak učini ugodnijim. I nije skupo, ne previše.

Svijet u kojemu su takve stvari standard vrlo je blizu mom idealnom svijetu, barem kada je riječ o problematici kafića. A u takvom bi okruženju bilo puno ugodnije razmišljati i koje su to ostale, važnije stvari koje bi valjalo promijeniti.