Ante Bagarić, specijalist psihijatrije i pročelnik Zavoda za liječenje ovisnosti Klinike za psihijatriju Vrapče, rekao je gostujući u emisiji Otvoreno HRT-a kako je slučaj ubojstva u Rijeci vjerojatno kod većine izazvao nelagodu, tugu i strah.

Kazao je da ovakve zločine obično počine osobe koje su većinu svog života imale neke psihopatske crte.

'To je kada osoba uživa nanijeti bol drugoj osobi. Takve stvari mogu se prevenirati, potrebno je zaustavljati takve osobe ako su napravile neki manji napad. Vrlo rijetko se događaju ovakve stvari, to da netko ima tu psihopatsku strukturu pa da odjednom počini ubojstvo.

Društvo, ako vuče prave poteze, može prevenirati većinu ovakvih događaja. Većina je napravljena iz pobuda nanošenja boli ženama, slabijima, drugačijima. Mali dio počine osobe koje imaju značajne mentalne poremećaje i bolesti, npr. shizofreniju. Tada se kaže da su to počinili u stanju psihotičnosti.

'To je netestiranje realiteta. To se rijetko događa, npr. da neka osoba misli da je netko tko je u dućanu kupio čokoladu kupio bombu da je ubije pa je napadne. To mora biti jasno dokazivo i onda se takve osobe upućuju na čuvanje i obvezno liječenje', pojasnio je Bagarić.

Istaknuo je da osobe koje imaju depresiju, anksiozne poremećaje ili su ovisnici podliježu istoj odgovornosti kao i sve druge osobe.

'Ne trebamo odmah tražiti izlike, dok se ne dokaže da je netko psihotičan, uvijek takve stvari treba označavati u javnosti - da se to dogodilo jer je netko htio nanijeti bol iz psihopatskih razloga. Četvrtina ljudi ima psihičke smetnje koje se mogu označiti kao mentalni poremećaji. Znači li to da bi četvrtinu populacije trebalo izuzeti?' kazao je.

'Nekad bi u tramvaju svi skočili da zaštite ženu, a danas je popularno da se ne miješamo u poslove susjeda, prijatelja, kolega. Ljudi se nisu tako razvijali, osobe smo koje se rađaju, žive i umiru u grupi. Mi idemo u suprotnom smjeru', rekao je Bagarić te upozorio da mnogi pokušavaju relativizirati ovakve tragične događaje.

Štefica Karačić, predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika, rekla je da je osobno doživjela napad u tramvaju. Opisala je kako je završila na podu, a napadač ju je davio. Kaže da je imala sreće jer je mladić od 18 godina vidio u njoj svoju majku i povukao napadača kako bi ju spasio.

'Mislim da me danas više ne bi bilo', prisjetila se.

Karačić je rekla da ju je posebno zabrinulo to što je kao žrtva morala dokazivati što se dogodilo i boriti se sa sustavom da se počinitelj sankcionira.

Lorena Zec, psihologinja Udruge SOS Rijeka, rekla je kako u ovom slučaju postoji mogućnost da je netko nekad prije trebao vidjeti potencijalno opasnu osobu. Naglasila je koliko je važno govoriti o nasilju nad ženama.

Apelirala je na sve institucije i organizacije civilnog sektora da se napravi analiza svih slučajeva femicida te da rezultati budu transparentni kako bi se moglo nešto naučiti iz njih.

Mirjana Kučer, izvršna koordinatorica udruge Domine, rekla je kako je najveći šok to što se takvo brutalno nasilje dogodilo usred bijela dana u javnom prostoru.

'Groteskna je to simbolična situacija koja oslikava svu nemoć, nerazumijevanje, nezainteresiranost društva. Netko je okrenuo glavu, netko je pokušao pomoći. Ali dogodilo se ono što se dogodilo, nekakav kreten i nasilnik oduzeo je nečiji život. Rekla bih da je to pokazatelj nerazumijevanja čitavog koncepta muškog nasilja. Drugo što smo zapazili - da se nije dogodio smrtni ishod, bojim se da bismo dobili još jedan prekršaj', rekla je Kučer te dodala kako je činjenica da se radi o društveno prihvatljivom obrascu koji stavlja žene u poziciju nemoći, a muškarce u poziciju da si daju pravo odlučivati o životu žena.