No krenimo redom, od negativca Schettina do ludo predanog grčkog kapetana Belesisa.

Kada je 13. siječnja 2012. putnički kruzer Costa Concordia naletio na stijenu kod otoka Giglio, svjetska javnost nije se mogla dovoljno načuditi. Kapetan Francesco Schettino 290 metara dug brod doveo je opasno blizu obale i razbio o stijene. Poginule su 32 osobe, 64 su ozlijeđene, ali najveći užas polako se rasplitao. Kapetan Schettino, prikladno u medijima prozvan 'Kapetan kukavica', prvo nije obavijestio putnike da se brod nalazi u opasnosti, a zatim je među prvima uskočio u čamac za spašavanje. Do javnosti su doprli gnjusni detalji koji su uslijedili. Bogati putnici u potpunom kaosu i dezorganizaciji evakuacije gotovinom su kupovali mjesta na brodovima za spašavanje, a pojavile su se i optužbe da je prije sudara u kojem je brod rasporen čak 70 metara duž trupa na brodu orgijao podgrijan kokainom. Na koncu se Schettino oglušio na izričitu zapovijed vlasnika broda da se vrati na brod i nadgleda evakuaciju.

Opravdano se cijeli svijet zapitao gdje je nestala čast brodskih kapetana, ljudi koji su na otvorenom moru gospodari života i smrti. Mnogi su se počeli podsjećati katastrofe Titanica, na kojem su svjetski poznati milijarderi ostajali tonuti s brodom kako bi spasili žene i djecu, a kapetan časno ostao potonuti sa svojim brodom.

Potpuna suprotnost Schettinu, grčki je kapetan Theodoros Belesisa koji je potonuo sa svojim brodom Peltastisom kobne noći u četiri sata i 30 minuta, 8. siječnja 1968. u krčkom akvatoriju.

U toku prijepodneva Belesisova posada od ukupno 11 mornara i časnika ukrcala je ukupno oko 500 kubika drveta. Kako se vrijeme počelo naglo pogoršavati, kapetan Belesis odlučio je napustiti nesigurnu luku u Jurjevu te se brod uputio prema Crikvenici i usidrio se ispred Selca. Belasis je, međutim, pogrešno procijenio snagu vjetra i mora pa njegova dva sidra i puna snaga motora nisu uspjeli izdržati nalete valova i mora. Kako je noć odmicala, bura je bila sve snažnija, a valovi sve veći. Oko pola dva ujutro krenula je prava katastrofa: orkanski udari bure snage 200 kilometara na sat brod su tjerali prema Krku. Tragedija bi možda bila izbjegnuta da je posada znala kako je dno između Selaca i Crikvenice pjeskovito pa se sidra nisu mogla zakačiti. Kako sidra nisu pomagala, Peltastis je pod udarom vjetra i valova dobio na brzini i snažno se zabio i razbio o hridine Šila i Klimna.

Vidjevši da brodu nema spasa, kapetan Theodoros Belesis postupio je poput pravog srednjovjekovnog viteza. Mornarima je rekao da se spase, no prije toga im je naredio da ga zavežu za kormilo.
Potonuo je sa svojim sedamdesetak metara dugim brodom, a more je uzelo i sedam mornara. Samo su se četvorica spasila.

Iako su lokalni ronioci iz Crikvenice već sljedeće godine na zapovjedničkom mostu opazili nagnutog čovjeka koji je stajao za kormilom, priča je ušla u legednu tek kad je austrijski ronilac Franz Mittzeng izronuo s fotografijama kapetana Belesisa zavezanog za kormilo.

Gotovo deset mjeseci Theodoros Belesis bio je pričvršćen za kormilo, prije nego što su ga oslobodili ronioci Centra za podvodna istraživanja iz Kostrene i sahranili na riječkom groblju Kozala.
Upravo nadrealno zvuči ta priča u svjetlu 'podviga' koji je te 44 godine kasnije priredio Francesco Schettino na Costa Concordiji. A posebno bijedno u tom svjetlu zvuče Schettinova objašnjenja.
'Spotaknuo sam se i pao u čamac za spašavanje. Putnici su se gurali i na silu htjeli ući u čamce. Ja sam jednom od putnika dao pojas za spašavanje. Dok je vladao kaos, a brod se sve više naginjao, ja sam se spotaknuo i završio u jednom od čamaca. Eto, nisam namjerno napustio brod', rekao je on.